KARNARUTIĆ, Barne

KARNARUTIĆ, Barne (Krnarutić, Charnarutich, Carnaruti; Brne, Brno, Brnja, Bernardin, Bernardo), epik (Zadar, 1515? — Zadar, između 2. II. i 27. VII. 1573). O njegovu školovanju nema podataka, no kako je obavljao sudačke i odvjetničke poslove, vjerojatno je pravo završio u Italiji. Bio je zapovjednik odreda hrvatskoga konjaništva u mletačko-turskom ratu 1537–40. U Zadru je 1546–50. po tri mjeseca godišnje obavljao službu sudca egzaminatora, 1554. postao je »pravad govornik« (causidicus nobilis, govornik u parnicama), a sve do 1570. u dokumentima se spominjao i kao knežev savjetnik. Pokopan je u crkvi sv. Frane. — Opus mu čine dva posmrtno tiskana djela, povijesni ep Vazetje Sigeta grada (1584) i romantični epilij Izvarsita ljubav i napokom nemila i nesrićna smart Pirama i Tižbe (1586; oba u Zbirci rijetkosti NSK). Znanstvene spekulacije javile su se oko drugoga i trećega izdanja Vazetja. I. Kukuljević Sakcinski kao drugo zabilježio je izdanje Vazetja iz 1661, koje je priredio P. Fodroci (Knjižnica HAZU, sign. R–660). P. J. Šafaříku to je treće izdanje (podatak preuzeo od T. Mikloušića), a za drugo ispravno navodi godinu 1639 – Francuska nacionalna knjižnica u Parizu, sign. R186949; D–19283(3). Tomu su izdanju pridodane pohvalnica L. Mancinellija izdavaču A. Telitenoviću te pjesma K. Jančetića u čast Nikole Zrinskoga. Fodrocijevo izdanje posvećeno je Zrinskomu, unuku sigetskoga junaka, a riječ je o nepotpunom djelu, jezik kojega se razlikuje od izvornika, jer su čakavski jezični elementi zamijenjeni kajkavskima. Od drugoga izdanja Pirama i Tižbe tiskanoga s ponešto izmijenjenim naslovom (Izvarsna ljubav i napokon nemila i nesrićna smart Pirama i Tižbe) u Veneciji 1627. po primjerak se čuva u Knjižnici HAZU, sign. R–736, te u Francuskoj nacionalnoj knjižnici u Parizu, sign. D–19283(2). U tom su djelu opjevani ljubav i tragičan završetak dvoje mladih Babilonaca. Epilij započinje invokacijom: narator se obraća Bogu moleći za pomoć u pjesničkom poslu, potom se razvija priča u kojoj se, i kroza sudbine mnogih povijesnih i mitoloških osoba, pripovijeda o pogubnosti »ljuvenoga bluda«. Sastoji se od prozne posvete i pet pjevanja (»libara«). Pisan je dvostruko rimovanim dvanaestercima (1356) vezanima u katrene s prijenosnom, Marulićevom rimom, a od Marulića je vjerojatno K. preuzeo i završni, peti stih zadnjih strofa drugoga, trećega i petoga pjevanja. Kad je djelo napisano i je li postojalo koje prijašnje izdanje (što je pretpostavljao P. Kolendić), ne zna se. Sigurno je napisano prije Vazetja, moglo je nastati između 1540-ih i 1560-ih, posveta između 1569. i 1572, a završni stihovi (To složi Bernardin Karnarutić vojnik / Nigda, Dunata sin, sad pravad govornik) mogli su biti dodani prije samoga tiska. Ako je te stihove dometnuo sam pjesnik, nastali su najranije 1554, kad je postao »pravad govornik«. Ipak, budući da je A. Vrančić, kojemu je djelo posvećeno, ostrogonskim nadbiskupom imenovan 1569, a umro 1573, epilij je najvjerojatnije nastao u tom razdoblju. Pohvalnu prigodnicu od 12 stihova tiskanu uz djelo napisao je H. Bartučević (Plemenitomu i svake izvarsne časti dostojnomu gospodinu Bernardinu Karnarutiću vlastelinu zadarskomu u pohvalu Tižbe i Šegeta, Hortenzij Bartučević Hvaranin piše). Priču epilija K. je preuzeo iz četvrtoga pjevanja Ovidijevih Metamorfoza te ju proširio dodatcima kojih u predlošku nema (opširni opisi glavnih junaka u prvom pjevanju, Venerino nagovaranje Amora da strijelom rani babilonsku djecu i opsežan katalog »ljuvenih patnika« u drugom pjevanju, epizoda o Piramovoj majci koja je pohodila sultana u četvrtome), a izostavio je mitsku preobrazbu (plodovi duda nisu od Piramove krvi postali crveni). U oblikovanju predmetno-tematskoga svijeta slijedio je poetiku epskoga žanra: invokacija, distancirani pripovjedač, katalog, amplifikacije, česte usporedbe. Nedvojben je i utjecaj petrarkističke lirike; Tizba je opisana po vertikali, od čela naniže, a deskripcija se ne zaustavlja na polovici tijela, nego se, primjerice, opisuju njezini gležnjevi i listovi, dok je opširna Piramova prozopografija rijetkost za muške likove u djelima toga doba, a i poslije. Općenito, odnos između Pirama i Tizbe odnos je petrarkističkih zaljubljenika, s mnogo kanconijerskoga tuženja i »goruće« ljubavi. Konvencionalne su usporedbe Tizbe s pticom koja je izgubila svojega druga, sa željezom koje kali kovač te zaljubljenika sa zvjerkom u klopci i s čovjekom na moru u noći, a tipične su petrarkističke prispodobe o sijanju po pijesku (Proso peskom sije ki pošten’je gubi) ili o ledenoj vatri i vatrenom ledu (Svrući se stineći, ostinut pak bi vruć). Stvarajući pod utjecajem tridentskih kršćansko-moralnih zahtjeva o angažiranoj literaturi, pjesnik nije priču obradio kao primjer veličine ljubavi, nego kao ilustraciju teze o grješnosti tjelesnoga. Mnogim refleksijama o »ljubavi prokletoj« pri kraju trećega pjevanja te u marulićevskoj maniri istaknutim završetkom epilija izravno je upozorio da je život »sablaz i tašćad od tašćin«. Tom je prilagodbom, kojoj razloge F. Švelec (2002) vidi u nekoliko motiva neprihvatljivih crkvenomu učenju (ljubav bez blagoslova starijih, bijeg iz roditeljskoga doma i samovoljno oduzimanje vlastita života), antičku metamorfozu prekodirao u sustav kršćanske teološke misli o pogubnosti predavanja osjećajima i dao joj intonaciju koju u Ovidijevoj interpretaciji nije imala. U Vazetju Sigeta grada opjevani su turska opsada i pad Sigeta 1566. te pogibija Nikole Zrinskoga. Ep je posvećen Jurju Zrinskomu, Nikolinu sinu, a nastao je između 1568. i 1572. Podijeljen u četiri pjevanja (»dila«), pisan je dvostruko rimovanim dvanaestercem (1056), ikavskim čakavskim dijalektom s elementima štokavskoga i kajkavskoga, što se može pripisati utjecaju njegova hibridnim jezikom pisana predloška, proznoga izvješća Podsjedanje i osvojenje Sigeta F. Črnka, Nikolina komornika i jednoga od očevidaca bitke. K. sadržajno uglavnom vjerno slijedi Črnkovo izvješće, premda u epsku fabulu upleće epizode kojih u predlošku nema (prikaz sultana Sulejmana, Herceg-Stjepanov pojas i Skender-begova sablja kojima se Sulejman zapasao). U pohvalnoj pjesmi tiskanoj uz ep (Gospodinu Barni Karnarutiću, d[omino] sp[ectabili]) P. Tartaljić hvali pjesnika stihovima: »Toko lipo spivaš medena zgovora / rad koga dobivaš krunu od javora«, a književni povjesničari zamjerali su mu upravo nedostatak pjesničkoga nadahnuća i versifikacijsku nezgrapnost, često uspoređujući Vazetje s Marulićevom Juditom. No iako su mu spočitavali »stihove opore, tvrde, nedotjerane« (B. Vodnik), nedovoljnu »umjetnički preobraženu viziju« (M. Kombol, 1945), tvrdeći da »velika poezija to nije« (M. Franičević, 1983), nego »nešto oplemenjena kronika s rimom« bez »veće kompozicije i dublje karakteristike« (M. Šrepel) te djelo bez »velikih književnih kvaliteta« (M. Ratković), a on »više kroničar nego pjesnik« (N. Kolumbić, 1980), nikad mu nisu osporavali objektivnost u prikazivanju događaja. Iz epa je izostalo i naglašeno sotoniziranje turskoga protivnika, a često se ističu Sulejmanove pozitivne osobine (»čestit poganin«). Ipak, svjetonazor na kojem počiva ep kršćanski je, sigetski sukob tumači se kao Božja kazna i nedvojbeno je da i Vazetje izrasta iz religiozno-moralnih zasada Tridentskoga koncila (1545–63) i ideja katoličke obnove. Poetičkim značajkama djelo se legitimira kao vergilijanski ep (najava epske teme, katalozi vojske, opisi junaka, reminiscencije na antiku), premda mu je figuralni aspekt skroman, epiteti podrijetlom iz usmene poezije, metafore i usporedbe jednostavne (»Zrinski, zeleni bor«, »Mudar kako guja, a smić kakono lav«, »gladni vuci«), a distribucija tematskoga materijala neproporcionalna (opis Sulejmanova konja zauzima šezdesetak stihova, a smrt Zrinskoga samo jedan stih). Zbog aktualnosti teme, objektivnosti u prikazu turskoga protivnika te ranoga oblikovanja mitema hrvatske povijesti, koji će se poslije često javljati u povijesnoj epici, posebno u djelima vezanim uza »zrinski kompleks« (Trublja slovinska V. Menčetića, Opsida sigecka P. Zrinskoga, Odiljenje sigetsko P. Vitezovića Rittera, Razgovor ugodni naroda slovinskoga A. Kačića Miošića), Vazetje zauzima istaknuto mjesto u korpusu dopreporodne naracije u stihu kao prvi hrvatski moderni ep s temom iz nacionalne povijesti, ujedno prvi ep s turskom tematikom u kojem će se oblikovati slika hrvatskih prostora kao predziđa kršćanstva.