KASANDRIĆ, Petar

KASANDRIĆ, Petar (Cassandrich, Pietro), publicist, prevoditelj i književni povjesničar (Hvar, 15. III. 1857 — Rim, 31. V. 1926). Gimnaziju završio 1875. u Dubrovniku. Službovao od 1878. u Namjesništvu Dalmacije u Zadru, gdje je uređivao Smotru dalmatinsku 1888–1918, Objavitelj dalmatinski 1894–1918. i Glasnik Matice dalmatinske 1903–04. God. 1919. bio je knjižničar Ministarstva vanjskih poslova u Beogradu te 1920–26. novinski ataše veleposlanstva Kraljevine SHS u Rimu. Uredničkim i suradničkim radom – prijevodima iz suvremene svjetske književnosti i književnopovijesnim prilozima – znatno je pridonio ulozi Smotre dalmatinske, političkoga, službenoga lista, u hrvatskom kulturnom životu. Baveći se poviješću novinstva, prvi je upozorio na značenje Zore dalmatinske 1844–49 (Iskra, 1894). U knjizi pak Il giornalismo dalmato dal 1848 al 1860 (1899), prvoj te vrste u nas, prateći borbu dalmatinskoga novinstva za hrvatsku nacionalnu afirmaciju, dao je njegov sustavan pregled u doba od ukidanja cenzure do svršetka apsolutizma i u razdoblju 1860–98. Na talijanski je preveo vlastiti izbor hrvatskih i srpskih epskih i lirskih narodnih pjesama (Canti popolari epici serbi, 1884; Canti popolari serbi e croati, 1913) te Gorski vijenac P. Petrovića Njegoša, posmrtno objavljen u Beogradu (Petra Kasandrića prevod »Gorskog vijenca«, 1999; Ghirlanda della montagna, 2003). Zbog uspjela prenošenja izvorne metrike te stilske profinjenosti cijenjen je kao prevoditelj, a njegov prijevod Gorskoga vijenca drži se najboljim od svih prijevoda toga djela na neki strani jezik (A. Petravić). Objavio mnoge književnopovijesne rasprave i studije, od kojih se novim znanstvenim prinosima i sustavnošću ističu radovi o A. Kačiću Miošiću (Iskra, 1885, 1887, 1893; Glasnik Matice dalmatinske, 1903), F. Appendiniju (Iskra, 1891), H. Luciću (Iskra, 1891–92; Smotra dalmatinska, 1901; Glasnik Matice dalmatinske, 1902–03; Tabularium, 1903), o M. Maruliću (Glasnik Matice dalmatinske, 1901; predgovor u knj. Judita. Zagreb 1901) te N. Tommaseu (Novi život, Beograd 1924). Bavio se proučavanjem narodnoga pjesništva te bio pokretač akcije za skupljanje pučkoga pomorskoga nazivlja (1917). Objavljivao je i u izdanjima La Palestra (1879–81), Slovinac (1880), Annuario dalmatico (1884), Javor (1884), Zora (1885–86), Smotra dalmatinska (1888–90, 1893–1910, 1913, 1917–18), Zastava (Novi Sad 1894), kalendar L’Epidauritano (1898), Jadran (1903), Glasnik Matice dalmatinske (1904), Narodni list (1917), Naše jedinstvo (1917), Primorske novine (1917), L’Europa orientale (Rim 1924), Il Lavoro (Trst 1924), La Libertà (Trst 1924), Novo doba (1924–25), Država (1925), Novi život (1925–26), Jadranska straža (1926) i Rivista di letterature slave (Rim 1926). Autor je pjesničke zbirke Prime liriche e ultime (1879), u kojoj je osim utjecaja talijanskih romantičara prepoznat i njegov samosvojan talent (M. Festini), te jedne pripovijetke (Iskra, 1884). Bio je supokretač te jedan od urednika i suradnika književnoga časopisa Vuk (1885). Potpisivao se pseudonimom Cardelio i šiframa P. C. i P. K.