KAŠTELANČIĆ, Ante

KAŠTELANČIĆ, Ante, slikar i likovni pedagog (Podstrana, 17. VIII. 1911 — Split, 15. IV. 1989). U Splitu 1926. završio Graditeljsku, zanatlijsku i umjetničku školu (E. Vidović), 1926–30. učio dekorativno slikarstvo u Školi za primijenjenu umjetnost u Münchenu te diplomirao 1936. na zagrebačkoj ALU (Lj. Babić). Studij nastavio 1937–38. u Parizu na École des beaux-arts (L. Roger) i u školi A. Lhotea. U Zagrebu je od 1939. crtač na Medicinskom fakultetu, u Splitu 1945. gimnazijski nastavnik, od 1947. voditelj dekorativno-slikarskoga i grafičkoga odjela u Školi za primijenjenu umjetnost, koje je jedan od osnivača, od 1959. do umirovljenja 1977. redoviti profesor likovnoga odgoja na Pedagoškoj akademiji, na kojoj je osnovao katedru za likovne umjetnosti. Pod utjecajem V. van Gogha i C. Soutinea gradio nemirni, ekspresivni koloristički izraz slikajući u ulju energičnim potezima, snažno kontrastirajući boje (Moj otac Luka, 1939; Mrtva priroda – Dinja i Ribari moga kraja, 1942). Potkraj 1930-ih počeo slikati u pleneru primorske pejzaže i vedute (Žrnovnica u Dalmaciji i Supetar, stara crkva, 1938; U luci, Krilo-Jesenice, 1939). U dodiru sa svjetlošću i ozračjem Sredozemlja njegova se paleta postupno otvara pa, među ostalim, nastaju kompozicije Supetar (1946) i Kapetanova kuća (1947), veduta metafizičkoga ugođaja, te Dalmatinska zagora (oko 1950), epski prikaz kamenjara. Potom je, otkrivši Pelješac i Korčulu, u južnodalmatinskim krajolicima pronašao kromatski nabujalu paletu i prikladne svjetlosne i kolorističke kontraste (Na Neretvi i Motiv iz Orebića, 1952; Stare mendule, 1953; Motiv iz Trpnja, 1954). Istodobno je počeo istraživati mogućnosti udaljivanja od verizma ali je, mjesto apstrahiranja predmetnosti, odabrao put postupnoga reduciranja (Pogled na pučinu, 1954) i još radikalniju, ekspresivniju deformaciju oblika ostvarujući ulja žestoke game i geste (Murve i Supetar, 1954). Od 1955. pretežno radio u atelijeru, razrađivao motive gustim impastima, uveo autonomiju boje (Crvena kuća i Seoska ulica, 1955; Split, 1956), te nastavio s redukcijom. Oslikana polja katkad zatvarao obrisom, čime je isticao plošnost i stilizaciju (Žuti namještaj, 1955; Sabina, 1958). Potkraj 1950-ih slikao je djela koja se odlikuju preglednošću i ravnotežom oblika i ploha te svođenjem na osnovno (Školjke i Akvarij, 1958). Potom se vratio pariškim, postkubističkim iskustvima i približio apstrakciji (Podnevna tišina, 1962; Poslije kiše, 1963), razrađujući ritmiziranim nizom okomica motiv jedara, zaštitni znak svojega opusa (Jedra i Večernji odrazi, 1963; Spuštena jedra, 1969; Svečanost jedara, 1970). God. 1970-ih udaljio se od lokalnoga tona i uveo dijagonalu, kojom je ostvarivao pokrenutost i složenije prostorne odnose (Jutarnji odrazi, 1976; Jedra u zalazu Sunca i Tamna jedra, 1977; Trabakuli u suton, 1982). U slike je često unosio motiv slikara (U portu, 1971), osobito dominantan u posljednjoj fazi (Slikar, 1974; Pred ogledalom, 1978; U atelijeru, 1981; Autoportret, 1987–89). Ostvario je i figuralne kompozicije u interijeru, intimističkih nadahnuća (Pletilja, 1948; Materinstvo, 1952; Nad knjigom, 1960), prizore iz ruralnoga starinskoga svijeta (Povratak s polja, 1964; Povratak, 1968) te cikluse pučanka i seljanka (Prodavačice ćilima, Otočanke, Žene brodara, sve 1968; Prodavačice sukna, 1971), stisnute u kadar, na rubu apstrakcije. Slikao je i temperom lirski mekano (Orebić, 1947; Trpanj i Proljetni vrtovi, 1952) te laviranim tušem (ciklus Jedrenjaci, 1972), monokromatske radove bliske F. Klineu, koje je gradio tonskim preljevima, ističući gestu. Samostalno izlagao u Zagrebu (1940, 1972, 1977, 1986), Splitu (1964, 1967–69, 1973. retrospektiva, 1977, 1981, 1986, 1989), Beogradu (1964. s A. Krstulovićem), Šibeniku (1970, 1975), Zadru (1970, 1982), Rijeci (1972), Podstrani (1973), Mostaru (1974), Hvaru i Komiži (1977), Dubrovniku i Novom Sadu (1982) te Banjoj Luci (1984). Sudjelovao na skupnim izložbama Pola vijeka hrvatske umjetnosti (1938–39), Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1941–43), Hrvatska umjetnost (Berlin, Beč, Bratislava 1943), izložbama ULUH (od 1946), na Salonu 54 (Rijeka 1954), Mediteranskom bijenalu (Aleksandrija 1955 – počasna medalja), Plavom salonu (Zadar 1960, 1962, 1966, 1970 – nagrada, 1974), Trijenalu likovnih umjetnosti (Beograd 1964), izložbi Moderna jugoslavenska umjetnost (Kairo 1969), Splitskom salonu (1969 – nagrada, 1970, 1971 – nagrada, 1972–73, 1976–77, 1979, 1981, 1984), Bijenalu suvremene hrvatske grafike (Split 1974, 1976 – nagrada, 1978, 1984), Zagrebačkom salonu (1975, 1987), Zagrebačkoj izložbi crteža (1975, 1977, 1979), na izložbama Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977) i Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Zagreb—Osijek 1977), Izložbi maloga formata (Split 1977, 1979), izložbama Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (Zagreb 1980), Lik figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981) i More u slikarstvu XIX. i XX. st. na tlu Jugoslavije (Zadar 1987) te na izložbama zbirkâ Bauer (Zagreb 1989) i Kanižaj (Zagreb 1996). Posmrtno su mu organizirane izložbe u Splitu (1990, 1996–98), Podstrani i Komiži (1997). Oblikovao 1950-ih nekoliko zidnih dekoracija za javne ustanove i dekorativne panoe za brodove (brod »Jadran«, 1957), za splitsko HNK izveo scenografiju za Iskupljenu dramu T. Slavice 1966. i scenografiju i kostimografiju za Ekvinocij I. Brkanovića 1970. U Splitu osnovao i vodio 1946. Večernju školu za likovnu umjetnost te 1960. Centar za likovni odgoj djece pri Zavodu za školstvo. Sudjelovao je u radu svjetskih kongresa Međunarodnoga društva za obrazovanje putem umjetnosti (INSEA) u Pragu (1966), New Yorku (1969) i Coventryju (1970). Dobitnik je Nagrade grada Splita za životno djelo 1974. Njegova djela nalaze se u MG, Galeriji umjetnina Split, Narodnom muzeju Zadar i obiteljskoj zbirci u Podstrani. Postavio je temelj likovnoga obrazovanja u Splitu, a svojim je opusom, kao dostojan nasljednik M. C. Medovića, Vidovića i I. Joba, pridonio likovnoj interpretaciji podneblja.