KAŠTELANOVIĆ (Castellanffy, Kastellanffy), plemićki rod (XIV–XVII. st.). Pripadnici roda imali su posjede u nekadašnjoj Križevačkoj i Zagrebačkoj županiji. U vrelima su zabilježeni i u oblicima Castelanfy, Castellanphy, Kastellamphy, filii Castellan(i) te s pridjevkom de Zenthlelek (Zenthleluk, Zenthlelyuk, Zenthlilek, de Sancto Spiritu; Szentléleki) – po matičnom posjedu Sveti Duh (Szentlélek, villa sancti Spiritus) s istoimenom utvrdom zapadno od Daruvara, vjerojatno na području Dežanovca odn. Dežanovačkoga Kaštela. Inačica Kaštelanović zabilježena je u glagoljičnom pismu Krste I. Frankapana Brinjskoga od 29. V. 1527, u domaćoj se literaturi rabe i oblici Kastelanović te Kaštelančić, a u mađarskoj Kasztellán, Kastellánfi i Kasztellánfi. Začetnik roda Petar I »zvan Kastelan« (prema P. Engelu, talijanskoga podrijetla; spominje se do 1366) bio je oženjen Anom iz obitelji Pekry. Njezin otac Pavao i stric Petar posinili su ga 1320. i darovali mu posjed Sveti Duh s pet sela te obližnju Dimičkovinu, što je potvrđeno pred Kaptolom sv. Ireneja u Mitrovici 1340. Petar se 1344. spominje kao čazmanski »župan«. U to je doba stekao posjede u garešničkom distriktu, uz istočni rub Moslavačke gore, poglavito Podgorje i Kiškotenicu (područje današnje Kutinice), oko kojih se poslije sporio s tamošnjim posjednicima (pavlini iz Garića i slobodni građani Dubice 1349). Naslijedili su ga sinovi Ladislav I (spominje se 1361–89), Emerik, Stjepan (Adam) i Nikola I. te kći Elizabeta, udana za Benedikta, sina Nelepca od Dobre Kuće. Ladislav je 1365. kupio posjed Toplichazenthgyurgh (na potoku Toplici kraj Daruvarskoga Brestovca). Uz njega se javlja i Emerik, tada kanonik Zbornoga kaptola u Starom Budimu, a 1369–78. Zagrebačkoga kaptola. Kralj Žigmund Luksemburgovac dao je 1388. Ladislavu, Adamu i Nikoli pravo održavanja tjednih sajmova u Svetom Duhu i u selu Sobočini na posjedu Dimičkovini, a 1389. Ladislavu je darovao udjele u posjedima Rozačnik (Rozečnik) i Završje. Kao familijar vrhovnoga sudca i požeškoga župana Nikole Szécsija, Ladislav je 1381–82. bio njegov požunski podžupan i kaštelan. Adam je pak, prema Engelu, bio familijar bana Nikole II. Gorjanskoga i njegov kaštelan u kninskoj utvrdi 1397. te križevački župan i podban hrvatsko-slavonskih banova Pavla Bissena i Pavla od Peći 1404–05, a Nikola jedan od potpisnika ugovora 1402. po kojem bi ugarska kruna, ako kralj Žigmund umre bez muškoga potomka, pripala Albertu Habsburgovcu. Kaštelanovići su 1403. od kralja dobili glavne posjede kažnjenoga Ivana Svetačkoga – Svetačje, Bijelu Stijenu i Sirač; od toga im je nakon pomilovanja Svetačkih 1405. ostao samo Sirač, ali su kao naknadu dobili Fenyőalju ili Podborje na području današnjega Daruvara i pobliže nepoznato Gradišće. Prigodom razmjene nekih posjeda s plemićima Orehovečkima spominju se 1391. Ladislavovi sinovi Nikola II, Žigmund i Lancelot te Adamovi Juraj I, Petar II. i Ladislav II, a poslije i Ladislavov sin Gašpar te Adamov sin Akacije I. Nikola I. imao je samo kćer Elizabetu, udanu za Petra od Füzesda, slavonskoga podbana 1416–18, kojoj su 1417. bratići prepustili »djevojačku četvrtinu« na posjedima Sveti Duh, Dimičkovina i Podgorje. Petar II. bio je familijar i 1409. svjetovni vikar zagrebačkoga biskupa Andrije Scolarija, a tu je čast obnašao i 1427–32. kao familijar biskupa Ivana I. Albena. U službi hrvatsko-dalmatinskoga bana Ivana II. Albena bio je 1417. kaštelan njegove utvrde Vrbaski grad, 1437–40. pak križevački župan i podban slavonskomu banu Matku Talovcu. Gašpar je bio familijar Talovaca i kaštelan njihove utvrde Srebrenik u Usori, potom 1447–49. križevački župan i podban Ulriku II. i Fridriku II. Celjskomu. Kralj Matija Korvin dopustio mu je 1459. oporučno raspolaganje posjedom u Paki (sjeverno podnožje Dilja) i pobliže nepoznatoj Lesni. Zbog nasilja nanesena kraljevu protonotaru bio je osuđen na gubitak dobara, ali su ona nakon njegove smrti ipak prešla u ruke njegovih nećaka, a protonotar se 1465. zadovoljio Pakom kao naknadom. Gašparovu bratu Žigmundu kralj je 1430. dopustio da na posjedu Siraču sagradi utvrdu (ondje su ju Kaštelanovići i prije imali). Žigmund je bio kaštelan u utvrdi Bijela (kraj Daruvara) 1440, kad ju je ban Talovac predao tamošnjoj benediktinskoj opatiji. Poslije je s Frankom Talovcem neko vrijeme proveo u turskom zarobljeništvu. — U svezi s diobom posjeda (listine iz 1457. spominju ih 36), u četvrtom je naraštaju došlo do razmirica između Adamovih i Ladislavovih potomaka. Među prvima, koje izvori uglavnom zovu »Adamovi sinovi«, Adeffy i Adamovići, isticao se Petrov sin Nikola III. On je 1456–61. bio križevački župan i slavonski podban, a 1465. s Ladislavom Grebenskim ishodio je od kralja potvrdu starih povlastica Kraljevine Slavonije. Sa ženom Ilkom (Helena), kćeri Hermana Grebenskoga, imao je sina Akacija II (spominje se od 1457, u. oko 1515). U poreznim je popisima 1507. i 1513. Akacije naveden kao posjednik u Podgorju i Humu (kraj Voćina), a njegov sin Nikola V. u Siraču, Humu i u okolici Virovitice; Akacijeva udovica spominje se 1517. kao posjednica u Humu, a Nikolina 1520. u Ilovi. S Nikolom V. izumrla je Adamova grana roda; ženska se loza nastavila preko njegove sestre Margarete, udane za Benedikta Batthyánya. Iz Ladislavove grane u četvrtom su naraštaju poznati Žigmundovi sinovi Ladislav III, Ivan I, Nikola IV. i Stjepan II. te kćeri Ana, Sofija i Katarina (spomenute 1470). Ladislav III. bio je oženjen Anom, kćeri Ivana od Provče (Prvča kraj Nove Gradiške), te se 1465. sporio s Berislavićima Grabarskima oko tastovih imanja. Nikola IV. imao je ženu Anu, kćer Jurja Bisaškoga. Ona se već od 1470. spominje kao udovica, s kćerima Uršulom (poslije udana za Stjepana Svetačkoga), Elizabetom i Helenom (obje umrle maloljetne prije 1477) i sinom Jurjem II (u. 1513). Njima je Anin brat Petar Bisaški 1478. oporučno ostavio obiteljska imanja, među kojima utvrdu Biksad (Bisag) na gornjoj Lonji u Križevačkoj županiji. Juraj II. najznamenitija je osoba u tom naraštaju. Radi očuvanja imanja on i mati mu sudski su se sporili s mnogim velikašima (npr. 1481. s bivšim banom Ivanom Thuzom od Laka); s tim je u svezi i kraljev nalog 1483. banu Matiji Gerébu da zaštiti posjedovna prava Jurja i Ladislava (vjerojatno njegova strica). Juraj se 1493–95. sporio s Barbarom, udovicom despota Vuka Brankovića, zbog šteta koje su mu na posavskim posjedima Rozačnik i Komorin nanijeli njezini podanici iz Bijele Stijene, a poslije je imao slične razmirice i s Barbarinim suprugom Franjom Berislavićem Grabarskim. Sporove je vodio i oko svojih zapadnijih posjeda, protiv Baltazara Alapića, kaštelana u Velikom Kalniku, Valentina I. Erdődyja te hrvatsko-slavonskoga bana Ivaniša Korvina. Kralj Vladislav II. Jagelović zbog turskih je pustošenja 1494. dvije godine oslobodio plaćanja poreza Jurjeve seljake s pet posavskih posjeda. Juraj se 1498. spominje kao slavonski podban, a potom je, sa Svetačkima i Pekryjima, privremeno u kraljevoj nemilosti. U poreznim popisima zabilježen je 1495–1513. kao posjednik u Svetom Duhu, Rozačniku, Siraču i obližnjem Željnjaku, Podgorju, Dvorišću (kraj Kraljeve Velike), Bisagu i nedalekom Novom Mjestu (Újhely). Ukupno je 1512. držao 214 dimova. Osim u Bisagu i Siraču, imao je utvrde u Svetom Duhu i Željnjaku. U posljednjoj je 1500, pred polazak u pohod protiv Turaka, sastavio oporuku kojom je sestri Uršuli ostavio četvrtinu Bisaga. S podbanom Baltazarom Batthyányem bio je 1512–13. slavonski ubirač poreza. Na toj je službi i umro, vjerojatno u Budimu. Prva mu je žena bila Jelena, kći Karla Kurjakovića Krbavskoga, a druga Fruzina (Eufrozina) Ostffy od Asszonyfalve. I ona je kao udovica sa sinovima vodila mnoge parnice, npr. 1515. protiv rođaka Nikole V, koji im je nanio štetu kao kaštelan udovice Jurja Kaniškoga (vjerojatno u utvrdi Kraljeva Velika). — Poznato je osam Jurjevih sinova – Pankracije, Ivan II (u. potkraj 1540. ili na poč. 1541), Stjepan III, Petar III, Ivan III, Juraj III, Melkior I. i Baltazar – te kćeri Katarina (udana za Ladislava Báthoryja) i Doroteja (umrla maloljetna). Od njih je u šestom naraštaju najznamenitiji bio Ivan II, za kralja Ludovika II. Jagelovića dvorski husar ili laki konjanik. O njegovu ugledu svjedoči molba koju mu je 6. VI. 1526. uputio bivši palatin István Werbőczy da se u kralja zauzme za njegovo pomilovanje. Tijekom priprema za okršaj s Turcima kralj mu je 13. VIII. 1526. iz Tolne pisao da se, ako je već krenuo prema njegovu taboru, vrati u Slavoniju i ostane u banskoj vojsci. Nakon mohačkoga poraza i kraljeve pogibije Ivan se priklonio Ferdinandu I. Habsburgovcu, koji ga mnogo puta hvali kao odana pristašu. Iako nije obnašao visoke državne časti, trajno je bio u žarištu političkih zbivanja u Slavoniji. Oko 1530. borio se, s Ludovikom Pekryjem, Petrom Keglevićem i Svetačkima, protiv Zapoljinih pristaša Ivana Tahyja i Stjepana Berislavića Grabarskoga, a često se sukobljivao i sa zagrebačkim biskupom Šimunom Bakačem, koji ga je još 4. III. 1540. u pismu Ivanu Ungnadu prikazivao u lošem svjetlu. God. 1527. imenovan je zapovjednikom stotine konjanika, a 1536. kralj mu je odredio plaću za držanje upola manjega broja. Imao je naslove kraljevskoga savjetnika i dvoranina, ali se žalio na izostanak plaće i novčanu oskudicu. Ferdinand I. ga je 1533. postavio za ubirača ratnoga poreza u Slavoniji, s pravom raspodjele prikupljenoga novca, a tu je dužnost obavljao i 1537. Prema kraljevu nalogu doveo je 1539. u Slavoniju 4000 španjolskih vojnika i pritom imao dosta teškoća oko njihova smještaja i opskrbe, osobito s biskupom Bakačem. Pod nejasnim je okolnostima stjecao i gubio posjede. Diobom iz 1523. prepustio je maćehi Fruzini i polubratu Melkioru utvrdu Sirač i dijelove posjeda Podgorja. Utvrdu Sveti Duh držali su 1524. Pekryji i neki drugi plemići, a oko najstarijih posjeda Ivan se 1525. sporio s Franjom Batthyányem, gospodarom obližnjega Kreštelovca. Porezni popis iz 1533. navodi ga kao vlastelina u Bisagu, Novom Mjestu, Podgorju i Siraču. Uz to je sigurno držao i manje utvrde u Željnjaku i Podborju (gdje se spominje kaštelan u njegovu pismu 21. V. 1539) i utvrđeni samostan Bijelu. Pokušavao je 1528–32. steći i neubiciranu utvrdu Dijanovac (Dianvára), do tada u rukama Petra I. Erdődyja, te trgovište Kutinu s obližnjim kaštelom Plovdinom. Ferdinand I. mu je 1527. predao »na čuvanje« utvrdu Zelinu, otetu Zapoljinim pristašama, ali ni nakon 10 godina nije mu uspio pokušaj zakonita uvođenja u posjed. Potkraj života boravio je uglavnom u Bisagu. Bio je oženjen Barbarom iz obitelji Ősi iz erdeljske Županije Doboka; već 1519. imao je razmirice s njezinim rođacima, a 1521. kraljevom je odlukom s Melkiorom stekao njihova imanja. Melkior je 1540. darovnicom Ferdinanda I. dobio i imanja pokojnoga Nikole Viničkoga. — U sedmom naraštaju poznati su Juraj IV, Petar IV (spominje se do 1583) i Kristofor I, koji se spominju od 1534, a poslije se javljaju i Ladislav IV, Melkior II, Ivan IV, Eufrozina, Ana i Jurjeva kći nepoznata imena te Petar V (spominje se do 1583) i Ladislav V, sinovi Stjepana III. Kralj Ferdinand I. isplatio je 300 florena pomoći Jurju IV. i Petru IV. nakon što su oni 5. III. 1541. sa stricem Melkiorom I. pred Zagrebačkim kaptolom izjavili da se ne će smatrati krivima ako njihove »krajnje utvrde« Sirač, Željnjak i Podborje (Szentlászló) osvoje Turci, jer im nitko ne pomaže da ih održe. U turskim osvajanjima 1543–44. Kaštelanovići su izgubili sva uporišta i posjede u Poilovlju. Petru IV, Kristoforu I. i Ladislavu IV. kralj je 1546. darovao tri posjeda pokojnoga Ivana Zapolje u Županiji Borsod, a 1559. potvrdio im je posjede Novo Mjesto i Bedenicu (drugi u Zagrebačkoj županiji). Kristofor je 1557. dobio i posjed pokojnih srpskih plemića Petra i Marka Jakšića zvan Dombegyház, u Čanadskoj županiji, 1559. posjed Vinično na zapadu Križevačke županije, a 1560. stekao je s Pavlom Mezeyom i posjed u Županiji Heves. Ladislav se spominje kao posjednik u poreznim popisima do 1567; poslije se kao suvlasnica u Bisagu i Novom Mjestu javlja njegova udovica Uršula, kći Pavla Rattkaya. Petar IV. i Ana, udana za dvorskoga dostojanstvenika Petra Molarda, dobili su 1566. od kralja Maksimilijana II. kaštel Raven u Križevačkoj županiji, a Ana je kao udovica 1582. od kralja Rudolfa II. ishodila potvrdu starine svojega plemstva. Petrova prva žena bila je Ana Bradač, udovica Ivana Horvata, a druga Ana Wessey, udovica Gašpara Petheőa. Od sinova Stjepana III. jedino se Petar V. ženio. U braku s Kristinom, sestrom Uršulinom i kćeri Pavla Rattkaya, nije imao potomstva, pa je dijelove posjeda prenio na istoimenoga pranećaka. God. 1571. bio je prisjednik banskoga suda. Osim u Bisagu i Novom Mjestu, navodi se 1566–70. kao suvlasnik utvrde i vlastelinstva Oštrca (Varaždinska županija). Nakon ženine smrti 1568. vodio je parnice s članovima obitelji Rattkay. — U osmom naraštaju poznata su djeca Petra IV. i Ladislava IV. Petar je imao sinove Petra VI, Stjepana IV (u. 1593) i Ivana V (umro malodoban) te kćer Anu (umrla s nepune 23 godine), a Ladislav sina Kristofora II (umro u ranoj mladosti). Petar VI. je s bratom Stjepanom IV. stekao 1579. dio imanja ujaka Stjepana Bradača, umrloga bez baštinika. Stjepan je 1574. bio prisjednik banskoga suda te 1586–89. kraljevski kapetan. Hrvatski sabor imenovao ga je 17. XII. 1584. na čelo povjerenstva za utvrđivanje granice Kraljevine Slavonije prema Štajerskoj i Kranjskoj. Porezni popisi navode ga 1576–82. kao suvlasnika Oštrca. Njegova udovica Margareta Stubenberg spominje se 1596, a kći Ana Suzana (poslije udana Gereczy) 1598–1600. Imao je i kćer Anu Mariju, koja je umrla u mladenačkoj dobi. I Petar VI. 1595. nosi naslov kraljevskoga kapetana. Bio je glavni vlasnik u Bisagu te suvlasnik u Oštrcu i Bistrici. U braku sa Sofijom Gereczy imao je sina Ivana VI (u. 1620), koji se 1610. spominje kao dječak s majkom i skrbnikom Baltazarom Vragovićem. Kako je Ivan umro bez potomaka, kralj Ferdinand II. dao je njegovu utvrdu Bisag komorniku Jurju Zrinskomu. Posljednji put Kaštelanovići se spominju u darovnici kojom je 1654. kralj Ferdinand III. predao Ladislavu Črnkovečkomu kaštele Donju i Gornju Bistricu (Zagrebačka županija) s okolnim posjedima, koji su »nekoć pripadali pokojnima Petru, Stjepanu starijemu i Stjepanu mlađemu Castellanffyju od Szentléleka«. O rodoslovlju i povijesti roda opsežno se gradivo čuva u Arhivu HAZU, HDA (zbirka Acta Paulinorum) i DA u Varaždinu (izdvojeni fond).
LIT.: M. Mesić: Gradja mojih razprava u »Radu«. Starine, 1873, 5, str. 141–142, 149–151, 153–154, 159–161, 163, 184, 210, 216, 238–241, 245–246, 252–253, 270–271. — D. Csánki: Körösmegye a XV-ik században. Értékezések a történeti tudományok köréből (Budapest), 15(1893) 12, str. 6, 26, 37, 39, 41, 43–44, 51, 122, 130. — I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899, 84. — Isti: Škrinja privilegija kraljevine. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 1(1899) str. 220. — Isti: Kraljevske darovnice odnoseće se na Hrvatsku, iz kraljevskih registraturnih knjiga Libri regii. Ibid., 7(1905) str. 254, 258; 8(1906) str. 119–120; 11(1909) str. 2–3, 18–19. — B. Krnic: Darivanja kralja Ferdinanda I. za Hrvatsku u god. 1527. do 1529. Ibid., 10(1908) str. 16. — J. Bösendorfer: Crtice iz slavonske povijesti. Osijek 1910, 86–87. — Diplomatički zbornik, 8. Zagreb 1910; 10–18. 1912–1990. — V. Klaić: Prilozi za povijest grada Zeline. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 11(1910–11) str. 13–17. — Gj. Szabo: Prilozi za povjesnu topografiju požeške županije. Ibid., str. 47–49, 51–53. — F. Šišić: Hrvatski saborski spisi, 1–5. Zagreb 1912–1918. — V. Klaić: Plemići Svetački ili nobiles de Zempche (997–1719). Rad JAZU, 1913, 199, str. 22, 24–27, 29, 39, 41–43, 47–49, 55, 61–62. — E. Laszowski: Habsburški spomenici, 1–3. Zagreb 1914–1917. — F. Šišić: Dva ljetopisa XVII. vijeka. Starine, 1918, 36, str. 359. — Isti: Iz arkiva grofova Pongrácza. Ibid., str. 49, 74–78. — Gj. Szabo: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb 1920, 8–83, 107, 113. — E. Mályusz: A szlavóniai és horvátországi középkori pálos kolostorok oklevelei az Országos Levéltárban. Levéltári Közlemények (Budapest), 3(1925) str. 134, 136, 138–140, 150–151, 153–155, 185; 6(1928) str. 62, 134–135, 140; 9(1931) str. 288, 302, 304, 308, 311, 313–314; 10(1932) str. 114, 116, 118–123, 257–258, 261–262, 264, 266–267, 271, 273, 275, 277; 11(1933) str. 59–65, 68, 79–81; 12(1934) str. 114–115, 140, 143–144, 149, 151–153; 13(1935) str. 259–260. — Gj. Szabo: Iz prošlosti Daruvara i okolice. Narodna starina, 11(1932) 28, str. 95–96. — E. Mályusz i I. Borsa: Zsigmondkori oklevéltár, I–VII. Budapest 1951–2001. — K. Dočkal: Srednjovjekovna naselja oko Dobre Kuće. Starine, 1958, 48, str. 99, 135. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 2(1959) str. 304–314, 321–326, 329, 331, 334, 336, 338, 340, 342, 352–353, 359, 369, 375–376; 3(1960) str. 565, 575–576, 586–588, 590–591, 593–594, 601–602, 606, 610–611, 613–614, 616, 621, 623, 628–629, 632; 4(1961) str. 470–473, 476–477, 479–481, 488–491, 496, 498, 500–501, 504–508, 510, 512, 524, 529–531, 537, 539, 542–544, 546–547, 551–552, 554; 5(1963) str. 533, 535, 537, 542–546, 548, 550, 552–559, 563–565, 567–568, 572–574, 576–577. — J. Adamček i I. Kampuš: Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću. Zagreb 1976, 9–11, 14, 16, 18, 25, 29–32, 45, 47, 51, 53–54, 64, 70–71, 91, 97, 99, 101, 117, 126–127, 130, 133–134, 144, 148–149, 153, 160, 164, 188, 195, 202, 205, 210–211, 219, 226, 233, 235, 250, 258, 269, 272, 283, 287, 291, 303, 306, 314, 319, 322, 341–342, 346, 350, 358, 364, 366, 434, 439, 449, 525, 542, 562, 571–572, 575, 580. — J. Buturac: Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine. Starine, 1984, 59, str. 55–57. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 4. Zagreb 1985, str. 298; 5. str. 123, 132, 172, 625. — A. Sekulić: Pavlinski samostan bl. Djevice Marije na Gariću. Croatica Christiana periodica, 14(1990) 25, str. 56, 58–59. — A. Lukinović: Povijesni spomenici Zagrebačke biskupije, 5. Zagreb 1992, str. 295–296; 6. 1994, str. 246, 294, 382, 428, 460–461. — J. Buturac: Pisani spomenici Požege i okolice 1210–1536. Jastrebarsko 1995, 96, 99–100, 108–109, 311–312, 319–322, 347, 354. — A. Gulin: Povijest obitelji Rattkay. Zagreb 1995, 14, 16, 62, 72. — A. Lukinović: Andrija Scolari 1406–1410. U: Zagrebački biskupi i nadbiskupi. Zagreb 1995, 178. — Isti: Ivan Alben 1421–1433. Ibid., str. 181. — P. Engel: Magyarország világi archontológiája 1301–1457, 1–2. Budapest 1996. — T. Koppány: A középkori Magyarország kastélyai.Budapest 1999. — K. Blaha: Sv. Duh – Dežanovac. Tragom povijesti središnjeg dijela zapadnog Poilovlja. Hrvatski sjever, 5(2000) 1/4, str. 74–89. — T. Pálosfalvi: Cilleiek és Tallóciak küzdelme Szlavóniáért (1440–1448). Századok (Budapest), 134(2000) str. 54, 62–63. — Libri Regii 1527–1647 (CD). Budapest 2001, I/594, 690; II/155; III/547, 781, 783, 784, 829, 848, 862, 1060, 1169; IV/106, 277; VII/15. — Libri Regii 1647–1683 (CD). Budapest 2001, XI/14. — K. Bláha: Šlechtická rodina Kaštelanovićů ze Sv. Ducha – Dežanovce. Český lidový kalendář, 2003, str. 112–117.
Stanko Andrić (2009)
