KATUNARIĆ, Ante

KATUNARIĆ, Ante, slikar i pisac (Split, 11. I. 1877 — Split, 2. V. 1935). U Splitu završio nižu gimnaziju 1891. i dobio prvu pouku u slikarstvu od V. Draganje, a 1892–95. polazio ALU u Rimu. God. 1907. boravi s E. Vidovićem u Chioggi, a sljedeće s njim i V. Meneghellom Dinčićem pokreće splitski likovni i kulturni život (Prva umjetnička dalmatinska izložba, humoristično-satirični mjesečnik Duje Balavac). Nastavnik je crtanja u klasičnoj gimnaziji u Splitu 1912–35. Slikao u ulju, isprva u duhu akademskoga realizma (Autoportret, 1905–06), potom slobodnijim potezima i pastoznim namazima, katkad blizak impresionizmu, vedute, marine i krajolike Chioggije (1907) i Splita (Čempres i Gripe, 1908, obje Galerija umjetnina Split). Bavio se grafikom, pretežno bakropisom (Splitska luka s Lučkom kapetanijom, 1908–28; Autoportret, 1925, Muzej grada Splita; Kupačice, linorez). Reprodukcije njegovih crteža tušem objavljene su u albumu Stari Split (Split 1918) i kao razglednice. Izlagao na skupnim izložbama Hrvatskoga društva umjetnosti (Zagreb 1906), »Lade« (Sofija 1906, Zagreb 1908), Jugoslovenske umetničke kolonije (Beograd 1907), »Medulića« (Ljubljana 1909, Zagreb 1910), na Svjetskoj (Rim 1911), Jugoslovenskoj umetničkoj (Beograd 1912) i izložbi Jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije (Split 1919), Jadranskoj izložbi (Split 1925), izložbi Jugoslavenske grafike (Lavov 1927) i Udruženja grafičkih umjetnika (Zagreb 1930). Posmrtno mu je priređena retrospektivna izložba u Splitu 2006, a djela su izlagana na zagrebačkim izložbama Pola vijeka hrvatske umjetnosti (1938–39) i Društva hrvatskih umjetnika »Medulić« (1962). U Duji Balavcu, koji je uređivao 1908–12. i 1921–23, objelodanio je pod pseudonimom Duje Balavac i šifrom D. B. humoreske (I. dalmatinska umjetnička izložba, 1909), a pod pseudonimom Piperle karikaturu Vidovića 1908. Nakon 1918. više se bavio književnošću i drugim područjima (novinarstvo, kazalište, glazba, šport) nego slikarstvom. Humorom prožete članke i feljtone lokalne tematike, pretežno na splitskoj čakavštini, te pjesme i pripovijetke objavljivao u periodicima Narodni list (1917), Hrvatska prosvjeta (1920), Savremenik (1920), Jadranska pošta (1925–26, 1928–30, 1932–33), Novo doba (1928), Jugoslovenče (Beograd 1933–34) i Nova Danica (1934). Tiskao je zbirku šaljive ratne poezije Splitski ratni soneti (1918), a novele s tragikomičnim zgodama iz splitskoga malograđanskoga života skupio je u knjigama Sa Jadrana (1930) i Bog je providio! I druge priče (1933). Djela su mu uvrštena u izbore Antologija hrvatskog humora (Zagreb 1934), Kazivanja o Splitu (Split 1997) i Splite moj (Split 2002). Autor je više komedija od kojih su izvedene Šjor Tonetova ženidba (1934) i Kuma Mande i ćer jon Pupa (1935). Bio je fotoamater majstorskoga dosega te predsjednik NK »Hajduk« (1912). Portretirali su ga Draganja (1900–09) i I. Meštrović (spomenik L. Botiću, 1905; skupna skulptura Obitelj, 1906).