KATUŠIĆ, Ivan

KATUŠIĆ, Ivan (Ivica), prozaik i publicist (Omiš,25. XII. 1923 — Split, 6. XI. 1985). Klasičnu gimnaziju polazio u Splitu, Bolu i Zagrebu, gdje je 1943. maturirao i 1956. diplomirao na Pravnom fakultetu. Otišavši 1944. u partizane, radio u Prop-odjelu 1. dalmatinske partizanske brigade; vraćen nakon bijega u Italiju 1945. te osuđen na pet godina zatvora. U Omišu 1948–61. obavljao administrativne poslove u različitim poduzećima, potom u Zagrebu radio u Croatia-filmu i u Kinematografima kao savjetnik za repertoar i distribuciju do kraja života. Kratku prozu, putopise, feljtone, eseje te književne i filmske prikaze objavljivao u periodicima Omladina (poslije Hrvatska mladost, 1940–42), Hrvatski narod (1941–43), Plava revija (1941–43), Ustaška mladež (1941–42), Hrvatska revija (1942–44), Hrvatski krugoval (1942), Poldan (1942), Novo doba (1943), Spremnost (1943), Književni Jadran (1952), Novela (1952), Republika (1952–56, 1963), Kulturni radnik (1953–55), Mogućnosti (1953–63, 1978), Slobodna Dalmacija (1953–58, 1978), Krugovi (1954), Studentski list (1955), Vjesnik (1955), Forum (1962, 1969, 1973, 1978), Telegram (1963–64), Dometi (1971), Čakavska rič (1972), Most (1974, 1985, 1999) i zbornicima Čakavskoga sabora (1970, 1972, 1974). Priredio i esejom popratio izbor pjesama M. Franičevića Ptica nad maslinama (Zagreb 1981), a posmrtno mu je objavljen prikaz u zbirci Strasi i mejaši ditinjstva (Zagreb 1986) istoga autora. Neutilitarnošću i filozofskom usmjerenošću sljednik je krugovaške, a bavljenjem egzistencijalnim temama i razlogovske poetike. Stil mu se odlikuje nervoznom dikcijom, uporabom filmskih tehnika (kratko kadriranje, »zvuk off«), umjetnim jezikom, ironijom i finim humorom, a motivika mediteranskim ambijentima i likovima, prigušenom ili izričitom erotikom. U djelima često nediferencirana, publicističkom frazeologijom i komentarima opterećena narativnoga diskursa sugestivno oslikava strasti i borbe malogradskih dalmatinskih osobenjaka, grotesku svakidašnjice, nemogućnost izolirana življenja u provinciji i neuspjelo traganje za osobnom srećom (zbirke Novele, 1955. i Osinjak, 1964). Skučenošću domaćega života bavi se i u prikazu velikih prostornih i vremenskih raspona u romanu neuvjerljiva fabuliranja i nemotiviranih odnosa među likovima Kontinenti se sastaju (1959). U dvadesetak godina pisanoj prozi Treba putovati – ne treba živjeti (1966) kolažira sentimentalne putopise o tragovima hrvatske kulture u svijetu, duhovite i nadrealistične priče te književne i filmske kritike, a u polimorfnoj monografskoj biografiji Vječno progonstvo Nikole Tommasea (1975) inventivno spaja političku polemiku, znanstvenu interpretaciju i književnu kreaciju, inzistirajući na estetskom kriteriju te izbjegavajući nacionalnoknjiževna svojatanja. U najboljem pripovjednom djelu, mozaično strukturiranom memoarskom romanu Dalmacijo, stara Dalmacijo (1979; Nagrada »Vladimir Nazor« 1980), prateći u splitskom i zagorskom prostoru između dvaju svjetskih ratova svijet imućne talijanske obitelji, progovara o zagonetnosti postojanja uopće te dobrohotno komentira arbitrarnost nacionalnoga i socijalnoga. Antropocentrizam potvrđuje i u posmrtno tiskanu romanu Admiralski stijeg (1987), u kojem u formi istražne kronike o potapanju austro-ugarskoga bojnoga broda, osvjetljujući sudbine pojedinaca u kaotičnosti rata, relativizira povijesne istine. Autor je dinamičnih i literarno čitljivih turističkih vodiča Jugoslavija (Zagreb 1973) i Omiš (Omiš 1984). Uvršten u antologije Suvremena hrvatska novela, 2 (Zagreb 1971), Suvremeni hrvatski pripovjedači (Zagreb 1974) i Hrvatski putopis od XVI. stoljeća do danas (Zagreb 2002), u monografiju P. Krelje Golik (Zagreb 1997), Zbornik radova o književniku Mili Budaku (Split 1998) i izbor proznih radova Kazivanja o Splitu (Split 1997). Zastupljen je u Pet stoljeća hrvatske književnosti (Zagreb 1985, 158).