KAZALI, Pasko Antun

KAZALI, Pasko Antun (Casali; Paskoje, Paško), pjesnik i prevoditelj (Dubrovnik, 28. IV. 1815 — Dubrovnik, 15. I. 1894). Podrijetlom je iz obitelji koja se u dubrovački kraj doselila pod hrvatskim, poslije talijaniziranim prezimenom Kućina. U Dubrovniku polazio gimnaziju i nautičku školu, u Zadru 1830-ih filozofsko-teološki studij. Nakon ređenja 1838. službovao u župama Dubrovačke biskupije. Pripadajući prvomu naraštaju južnohrvatskih preporoditelja, u Dubrovniku 1848. sudjelovao u pokretanju periodika Rimmembranze della settimana i L’Avvenire, u Zadru 1855–59. uređivao Glasnik dalmatinski i od 1856. predavao u gimnaziji, a 1861–68. u hrvatskoj gimnaziji u Rijeci. Župnik u Šipanskoj Luci 1869–82, potom prebendar u Dubrovniku. — Oslanjajući se stihom i metrom na stariju dubrovačku i pučku tradiciju, a strofom na talijansku i englesku, zbog jezične nesigurnosti, eksperimentiranja neologizmima, ispovijedana svjetonazora i zaokreta prema europskom romantizmu, zauzeo razmjerno skromno mjesto u nacionalnoj književnosti. Držeći ga plodnim, no kontroverznim piscem, neki su kritičari njegove »mutne stihove« ipak ocijenili velikim blagom neotkrivene poezije, drugi mu odricali ikakvo pjesničko nadahnuće. Novija kritika ističe njegovu nepripadnost ijednomu literarnomu krugu te inzistiranje na slovinskom raguzeizmu, potvrđujući mu izvornost, metričku senzibiliziranost, erudiciju i kreativno povezivanje univerzalnoga i općega s lokalnim i osobnim. U brošuri posvećenoj ustoličenju biskupa T. Jedrlinića (Dubrovnik 1843) napisao je 11 hrvatskih i talijanskih pjesama i opisa župa, stilskih i poetskih značajka koje će ostati konstantom njegova opusa (povezivanje krajolika s duševnim stanjem lirskoga subjekta, likovnost, spajanje sugestivnih pojedinosti u skladnu sliku, pronicave elizije i kontrakcije, začudne novotvorenice, latinska sintaksa). Objavio je kratke priče Dnevne zgode i dijelove »pjesničke pripovijesti« Sirotica od Lopuda, nadahnute odlaskom I. Crijevića u benediktince te legendom o ljubavi svećenika s otočića Sveti Andrija i lopudske djevojke(Zora dalmatinska, 1845), lirsko-epski spjev o tragičnoj ljubavi udane Dubrovkinje i poljskoga časnika Zlatka (1856) i dramski spjev jednostavne strukture s elementima pobožne maskerate i prikazanja Trista Vica udovica (1857). U deseteračkim oktavama ispjevana poema Glas iz pustinje (Zadar 1861) elegična je rodoljubno-refleksivna vizija lutanja slavenskoga sina i opustošene domovine, s prepletima fantastičnih slika i simbola, a politička prigodnica u nerimovanim desetercima Nada (Zadar 1861), s motivom iseljivanja Hrvata, pjesnička tematizacija društvene i političke situacije u južnoj Hrvatskoj. Spjev Grobnik (1863) moderno je strukturirana i skepticizmom obojena epska alegorija o sudbini Hrvata, nadahnuta predajom o pobjedi hrvatske vojske nad tatarskom u bitki na Grobničkom polju 1242, s romantičnim motivima mržnje i ljubavi. U Slovincu su mu objavljeni dijelovi budničarsko-elegijskoga epilija Davorije (1878), zanimljivi i zbog osude britanske politike prema Turcima, te protuaustrijskim nabojem protkani odlomci pjesme Milka (1879). U rukopisu je ostao njegov opsežan religiozno-alegorijski ep Ćoso (više od 23 000 stihova, DA u Dubrovniku), rabelaisovski duhovita, parinijevska satira na suvremene društvene i političke pojave te vrijedno kulturnopovijesno vrelo. Preveo je Ilijadu, koje je prvo i treće pjevanje objavio u Programma dell’ I. r. ginnasio completo di prima classe in Zara (1857–58, 1860–61), a šesto u Zabavniku Narodne štionice dubrovačke za godinu 1867 (1866). Prevodio je djela W. Shakespearea. U drami Kralj Lear (1844; proza i stihovi), prvom cjelovitom prijevodu neke Shakespeareove drame na hrvatski, pokazuje uzorno razumijevanje izvornika te, unatoč krutosti izraza i neprimjerenoj metričkoj shemi za blank verse (deseterac), uspijeva prenijeti metaforiku i idiomatske konstrukcije. Preveo u stihovima 1853. Julija Cezara (Jul Ćesar, Slovinac, 1880), a na talijanski Macbetha. Prevodio je i djela G. G. Byrona (Don Juan, Sardanapalus; Manfred, na hrvatski i talijanski), J. Miltona (Raj izgubljeni), H. W. Longfellowa (Štenje zlatno), F. Schillera (Don Carlos) te Molièrea, V. Hugoa i A. Tennysona. Skupljao je folklornu baštinu, objavivši u almanahu Vienac uzdarja narodnoga (1861) 13 lirskih pjesama. Osobito je zaslužan za skupljanje pučkoga pomorskoga nazivlja; u uvodu Morskoga riečnika (Trst 1870) B. Babić hvali njegov filološki rad i ističe ga kao utemeljitelja hrvatske pomorske terminologije. Pjesme, priče, osvrte, prijevode, biografske članke i naputke o njihovu pisanju objavio i u izdanjima Galleria di Ragusei illustri (Dubrovnik 1841), La Favilla (Trst 1843), Glasnik dalmatinski (1855–56, 1859, 1862), Programma dell’ I. r. ginnasio completo di prima classe in Zara (1855–56; estetička rasprava Letteratura e civiltà, 1856–57), Osservatore dalmato (1858), Rivista dalmata (1859), Glasonoša (1862), Naše gore list (1862), a odlomci većih djela i pjesme posmrtno su mu tiskani u Srđu (1907), almanahu Jadranska straža (Beograd 1925), Dubravi (1934), Mogućnostima (1966) i Dubrovniku (1994). Uvršten je u Pet stoljeća hrvatske književnosti (23. Zagreb 1973) i Stoljeća hrvatske književnosti(Zagreb 2005), u izbore Vienac gorskog i pitomog cvietja (Dubrovnik 1872), Antologija pjesničtva hrvatskoga i srbskoga (Zagreb 1876), Antologija umjetnoga pjesničtva hrvatskoga (Zagreb 1892), Sveti Vlaho (Dubrovnik 2001) i Hrvatski književni romantizam D. Jelčića (Zagreb 2002); prevođen na češki, ruski i talijanski jezik. U Dubrovniku mu je u povodu obljetnice smrti 1994. posvećen znanstveni skup, radovi kojega su dijelom objavljeni u Dubrovniku (1994, 4). Potpisivao se A. K., A. P. K., K., P. A. C. i P. A. K. Rukopisna mu se ostavština (Dnevnik na engleskom jeziku iz 1847–54, dijelom objavljen u prijevodu L. Paljetka 1979; pjesnička zbirka Paljetci; poema Novi Marunko, Marunko II; spjevovi Cvijet neimeni i Izgnanik; talijanske drame Maria i Damiano Giuda; prijevod Ilijade; talijanska i hrvatska gramatika i građa za višejezični rječnik) čuva u Arhivu SANU u Beogradu.