KAŽOTIĆ, Marko

KAŽOTIĆ, Marko (Kažoti, Kazoti, Casotti; Marco), pisac (Trogir, 22. VII. 1804 — Zadar, 9. V. 1842). Gramatičke razrede završio 1817. u Splitu, a »classes humanitatis« (sa završnim 6. razredom gimnazije) 1819. u Zadru. God. 1820–21. polazio je »studia superiora« u bečkom Theresianumu te, prekinuvši školovanje, proveo neko vrijeme u Veneciji. Prateći bečka i venecijanska društvena, likovna i kazališna zbivanja i novinstvo (družio se s T. Locatellijem, izdavačem lista Gazzetta privilegiata di Venezia), upoznao se s djelima europskih klasicista, predromantičara, sentimentalista i romantičara, a kako je stvarao gotovo istodobno s A. Manzonijem, W. Scottom, V. d’Arlincourtom, F. D. Guerazzijem, na njih se umnogome uglédao. Njegovoj izobrazbi pridonijelo je i višegodišnje druženje s učenim rođakom Antunom Cipikom u Trogiru, gdje se bavio proučavanjem domaće povijesti, narodnih običaja i književnim radom na talijanskom jeziku. Prešavši nakon 1835. u Zadar, uključio se u zadarski književni krug te do kraja života bio suradnik i od 1837. urednik lista Gazzetta di Zara. U njem je 1835–42. objavljivao putopisnu prozu – u lirskim pismima zamišljenoj prijateljici Evelini (Lettere sulla Dalmazia. A Evelina) i opisima Šibenika, Trogira, Trajanova vodovoda i narodnih običaja – te povijesno-zemljopisne, arheološke i beletrističke priloge, oglede o F. Salghettiju i V. Hugou, životopise i nekrologe znamenitih Dalmatinaca (I. Lučića, Cipika, I. B. Marinija, L. Burića), kazališne prikaze i kraća humoristična kazivanja (bizzarie), a kao urednik prenosio je vijesti o Novinama horvatskim i njihovu prilogu Danici, »slavenskom« jeziku i književnosti te odrazima ilirizma u Dalmaciji. Prigodom posjeta cara Franje I. Zadru ispjevao je elegiju od šest dvostiha Epigramma, otisnutu u školskom zborniku Alla maestà di Francesco Primo, imperatore e re, il Provvisorio Istituto di pubblica istruzione in Zara (Zadar 1818), te šezdesetak stihova u čast carskoga rođendana Per il natalizio di S. M. I. R. Francesco I. Inno (Zadar 1832). Nadahnut legendom na »iliričkom« jeziku iz 1679. o kobnoj sudbini mladih kaštelanskih zaljubljenika Miljenka i Dobrile, objavio je 1833. djelo Milienco e Dobrilla, prvi povijesni roman u Dalmaciji. U njem je progovorio i o otvorenosti domaćega puka te s romantičarskim zanosom i lirizmom opisao zavičajne krajolike. Roman su zapazili češki i njemački slavisti, a rano je prihvaćen i u književnosti na hrvatskom Sjeveru. Više je puta preveden na hrvatski (A. i I. Mažuranić potkraj 1830-ih; njihov nedovršeni i neobjavljeni prijevod čuva se u Zbirci rukopisa NSK, R 5864; B. Matijaca, Dom i sviet, 1889. i samostalno 1890–1908; A. Ivačić 1929; N. Bućan 1985; M. Zorić 2004) te dramatiziran (M. Ban 1889, A. Gavrilović 1933, D. Morović 1952, M. Slade Šilović 1955; na talijanskom jeziku V. Donzelli 1886, A. Porlitz 1889, G. Zarbarini 1910). Prema romanu napisana su i libreta (A. Ghislanzoni za talijansku operu S. Strina 1894, M. Koludrović za svoju operu skladanu 1942), nadahnuo je slikara P. Vučetića te bio najprodavanija hrvatska knjiga uoči I. svjetskoga rata. Znatno manji bio je odjek romana s povijesnim okvirom bune hrvatskih velikaša na čelu s Ivanišem Horvatom, jednim od vođa u borbama oko prijestolja nakon smrti Ludovika I. Anžuvinca, Il bano Horvath (1838), u kojem prevladava mračno ozračje. Posmrtno tiskano djelo Il berretto rosso (1843) ocijenjeno je njegovim najboljim ostvarajem (I. Franceschi, N. Tommaseo); Ida von Düringsfeld objavila je 1857. njemački prijevod, a 1889. dramatizirao ga je Donzelli. Taj »pučki«, folklorno-egzotični roman iz života biokovskoga sela, koji je K. pisao na temelju osobnih dodira sa svijetom Dalmatinske zagore, ali i literature, uz opise običaja i života sadržava i talijanske prijevode devet hrvatskih narodnih pjesama. Žaljenje zbog toga što njegovi školovani sunarodnjaci slabo poznaju hrvatsku narodnu pjesmu izrazio je 1840. u najopsežnijem djelu Le coste e isole della Istria e della Dalmazia, u kojem opisuje hrvatsku obalu na putovanju parobrodom od Trsta do Budve. U toj romantičnoj pripovjedno-putopisnoj prozi, obogaćenoj književnim, folklornim i kulturno-povijesnim prisjećajima, u jednom se ulomku govori i o guslanju, Hasanaginici te Guzli P. Mériméea. Te je godine s V. Poiretom objavio prvi svezak djela Album pittoresco della Dalmazia, napisavši povijesne i zemljopisne osvrte uz slikarove kamenotiske dalmatinskih krajolika i gradskih veduta; pisao je Tommaseu o namjeri da napiše povijest i statistiku svih dalmatinskih gradova, u kojoj bi bilo spomena o umjetničkim znamenitostima i uglednim osobama, ali taj naum nije ostvario. U pripremi za pisanje romana i putopisne proze služio se djelima D. Farlatija, A. Fortisa, I. Lovrića, J. Thuróczyja i dr., no izvornim ga piscem čini izbor građe, zaokupljenost domaćom poviješću, životom i običajima. Noviji povjesničari hrvatske književnosti uglavnom ga drže regionalnim piscem talijanskoga izričaja (V. Lozovina, M. Kombol, K. Šegvić, Zorić), Dalmatinom (S. P. Novak) i hrvatskim pučkim piscem (Zorić).