KEILBACH, Vilim

KEILBACH, Vilim (Wilhelm), teolog i filozof (Banatski Despotovac, 10. IX. 1908 — Salzburg, 25. X. 1982). Maturirao u Velikom Bečkereku 1926, kao gojenac papinskoga zavoda Germanicuma studirao na Papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu te doktorirao iz filozofije 1931. i teologije 1935. Istodobno je polazio predavanja iz arhivistike na vatikanskoj Visokoj školi za paleografiju, diplomatiku i arhivistiku 1930–31, iz povijesti islama u Papinskom istočnom institutu 1933–34. te predavanja na Filozofskom fakultetu i praktične vježbe u Institutu za eksperimentalnu psihologiju Sveučilišta u Rimu 1934–35. U Rimu je zaređen za svećenika 1933. Na Rimokatoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 1936. honorarni je nastavnik, od 1937. privatni docent, od 1938. docent, od 1943. izvanredni i od 1946. redoviti profesor. Službu dekana obnašao 1950–54. Kad su vlasti 1952. Bogoslovni fakultet isključile iz Sveučilišta, K. mu je uspio osigurati status samostalne crkvenopravne ustanove. Reorganizirao ga je i postavio na nove temelje, primjerene dobu. Zauzimanje za Fakultet bilo je razlogom što je morao napustiti domovinu. U jesen 1954. postavljen je za izvanrednoga profesora s naslovom redovitoga za znanost religije na Sveučilištu u Beču. Poslije je u Münchenu na Teološkom fakultetu bio redoviti profesor za sistematsku skolastičku filozofiju od 1955. te za kršćansku filozofiju i teološku propedeutiku od 1966. do umirovljenja 1978. Papa Pavao VI. imenovao ga je 1965. svojim kućnim prelatom, a 1968. konzultorom Sekretarijata za one koji ne vjeruju. Bavio se psihologijom religije te dodirima i prožimanjima filozofije, teologije i psihologije, pa je, uz A. Gahsa, prvi među hrvatskim znanstvenicima postavio temelje za proučavanje tih odnosa. Sudjelovao je na međunarodnim skupovima (Jeruzalem, Leuven, Montreal, Oxford, Rim, Santo Domingo, Tokyo). Surađivao u časopisima i listovima Duhovni život (1929, 1932–33), Nova revija (1930–34, 1939), Život (1930–33, 1937–38), Bogoslovska smotra (1934–44, 1967), Hrvatska straža (1934, 1936, 1938, 1940), Hrvatska prosvjeta (1936), Katolički list (1937), Hrvatska smotra (1939), Nastavni vjesnik (1942–43), Hrvatski narod (1944), Redarstvo (1944–45), Spremnost (1945). Autor je skripata Logica formalis (1946), Metaphysica generalis seu ontologia (1946), Povijest skolastičke teologije u kratkim crtama (1946) i Duhovno bogoslovlje (1949). Sa Zvonimirom Pinterovićem preveo knjižicu M. Pfliegera Pravi trenutak (Zagreb 1944). Uza S. Bakšića i A. Živkovića bio je član uredništva za teologiju u Hrvatskoj enciklopediji HIBZ-a. Od 1957. uređivao je časopis Münchener theologische Zeitschrift, a od 1960. Archiv für Religionspsychologie (Göttingen). Prigodom 60. obljetnice života posvećen mu je zbornik Wesen und Weisen der Religion (München 1969), a u povodu proslave 300. obljetnice Sveučilišta u Zagrebu dodijeljen mu je 1969. počasni doktorat na Bogoslovnom fakultetu.