KESERŰ, Mihovil

KESERŰ, Mihovil (Keserić, Kešerić, Keserew, Kesserew, Keserw, Chesserius, Cheserius, Queserius, Chesulius, Kesserű, de Gybarth, de Chybarth, de Cybat; Mijo, Michael, Mihály), biskup i humanistički pisac (? — ?, nakon 1534). Potomak plemićke obitelji Keserű od Gibárta (vjerojatno današnji Gibarac kraj Šida). Prema jednima bio je sin vicepalatina i srebreničkoga bana Stjepana, a prema drugima njegov brat. Nejasnoće se pokušalo riješiti pretpostavkom o dvojici Mihovila, od kojih je jedan bio bosanski biskup (u. 1524), a drugi njegov nećak, svjetovnjak i pristaša Ivana Zapolje. Glavnina povijesne literature ipak u tom vidi samo dva dijela životopisa jedne osobe. God. 1496. upisao se na studij u Bologni, u profesora Filippa Beroalda, koji mu je 1500. posvetio svoje izdanje Solinovih Collectanea rerum memorabilium. Za studija podupirao ga je kaločki nadbiskup i humanist P. Várady, a nakon njegove smrti 1501. pečuški biskup G. Szatmáry. Preveo je na latinski dva govora starogrčkoga govornika Izokrata, koje je između 1506. i 1510. objavio u Bologni u omalenoj knjižici (25 listova) pod naslovom Isocratis orationes duae (De regibus i De subditis). Prvi je prijevod posvetio kralju Vladislavu II. Jageloviću, a drugi pokrovitelju Szatmáryju (tu posvetu objavili su J. Ábel i I. Hegedüs, Analecta nova ad historiam renascentium in Hungaria litterarum spectantia. Budimpešta 1903, 107–108). Iako je bio laik, papa Aleksandar VI. imenovao ga je 1502. bosanskim biskupom namjesto Gabrijela koji je prešao na srijemsku stolicu. Biskupski je naslov držao dugo, no o njegovoj upravi biskupijom malo se znade. Očito je u njoj rijetko boravio, osobito kad je, 1508. ili prije, postao kraljevim tajnikom. Dvojbena je stoga tvrdnja nekih povjesničara da je unaprijedio uzgoj konjâ na biskupskom vlastelinstvu. Papa Lav X. mu je 1518, na molbu kralja Ludovika II. Jagelovića, dodijelio bačkoga kanonika lektora za koadjutora, kako kaže, u biskupiji koja leži »posred turskih ralja« i iz koje K. mora izbivati zbog tajničkih obveza. U ljeto 1521, u doba turskih priprema za opsadu Beograda, kralj ga je postavio na čelo banderija Pečuškoga kaptola i drugih jedinica koje su se okupljale u Osijeku; sam je K. 9. VII. 1521. iz Budima opominjao nekoga Györffyja da u Osijek pošalje ljude iz Baranjske, Vukovske i Tolnske županije. Sa sestrom Kristinom bio je u nekoj neslozi, ali se poslije pomirio, o čem se sačuvala svečana izjava na latinskom i mađarskom jeziku, sastavljena 12. XI. 1523. u Nyárasapátu pred kraljevskim namjesnikom I. Werbőczyjem. Ludovik II. ovlastio je 27. X. 1524. njega i dvorskoga komornika J. Szerecsena da prikupljaju stari i kuju novi novac, a kovnica da može biti u Osijeku. Kralj je odluku obrazlagao potrebom za lakšim plaćanjem troškova »Jajca i ostalih hrvatskih utvrda« te obnovom Keserűjevih zapuštenih pograničnih utvrda. Odrekao se, vjerojatno potkraj 1524, biskupske časti u nakani da se oženi i spriječi izumiranje svojega roda. Oženio se najkasnije 1526. Magdalenom Bánffy. Prema izvješću papinskoga nuncija Antonija Burgija iz 1526, prepustio je kralju jednu od svojih utvrda kako bi se zauzeo za njega u Svete stolice. Nakon mohačkoga rasula pristao je uz Ivana Zapolju te sudjelovao, kao jedan od petorice slavonskih predstavnika, na saboru Kraljevstva u ožujku 1527. u Budimu. Zbog takva mu je držanja Ferdinand I. Habsburgovac 19. XI. 1529. oduzeo posjed Szentlőrinc u Vukovskoj županiji (danas Podgrađe kraj Nijemaca), tada već pod turskom vlašću. Potom se nastanio u Erdelju, gdje mu je Zapolja 1532. dao kaštel Vingard blizu Erdeljskoga Biograda (Alba Iulia), a 1534. spominje se kao gospodar utvrde Radnót (danas Iiernut kraj Tîrgu Mureşa), kad je u njoj pružio utočište F. T. Andreisu.