KIRIGIN, Ivo

KIRIGIN, Ivo, skladatelj, dirigent i glazbeni pisac (Zadar, 2. II. 1914 — Zagreb, 21. X. 1964). Maturirao 1932. u klasičnoj gimnaziji u Splitu, a osnove glazbene izobrazbe stekao privatno u I. Paraća. Kompoziciju i dirigiranje studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te diplomirao 1938. u F. Dugana st. Usavršivao se u I. Pizzettija i B. Molinarija u Rimu, potom u V. Frazzija i A. Guarnierija u Sieni. God. 1940–42. operni je dirigent splitskoga HNK. Od 1942. djeluje u Zagrebu, do 1946. kao dirigent Opere HNK, 1946–55. voditelj glazbenoga odsjeka Jadran-filma te 1955–62. direktor Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske »Lado«. Skladati je počeo na poč. 1940-ih, najprije komorne (Tri skice za gudački kvartet i Mala suita za violončelo i glasovir, 1941), glasovirske i vokalne skladbe (Tri narodne za bariton i orkestar, 1943). Za angažmana u zagrebačkom kazalištu skladao scensku glazbu za predstave Aimée ili Zdrav razum (H. Coubier, 1942), Kuća na kršu (V. Rabadan, 1943), Robinja (H. Lucić, 1944). U poslijeratnom razdoblju počinje skladati opsežnije orkestralne i vokalne skladbe, zatim balete, zborove i solo-popijevke. Skladao i glazbu za dokumentarne filmove Istra (B. Marjanović i G. Gavrin, 1945), Istina o Puli (K. Hlavaty, 1947), Koraljari i spužvari (R. Sremec, 1947), Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji (M. Katić, 1948), Tunolovci (sa Z. Bradićem i I. Lhotka Kalinskim; B. Belan, 1948), Vriština i klasje (s I. Brkanovićem; Belan, 1949) te za igrani film Kameni horizonti (Š. Šimatović, 1953). — Glavno vrelo nadahnuća nalazi u događajima iz ratnoga i poratnoga razdoblja ili u vlastitim doživljajima, ali ne teži za uobičajenim tonskim slikanjem nego pretače proživljavanje sadržaja u vlastiti, osebujan zvučni izričaj. U načinu oblikovanja polazi od tradicionalnih forma (concertino, fuga, simfonija) i tonalne harmonijske osnove, no slobodnijim pristupom ili polifonijskim prepletanjem dionica dolazi do bitonalnih i politonalnih sklopova u kojima jedan karakteristični ton postaje središtem razvoja. Često se oslanja na istarski i širi mediteranski melos, a otvoren je i prema utjecajima suvremene zapadne glazbe pa gradi pojedine skladbe na slobodno primijenjenoj dodekafoniji (Pet stavaka za gudače), ili čitav orkestar baleta Susreti temelji na skupini različitih udaraljka. Mnogi njegovi zborovi tiskani su u zbirkama ili školskim pjesmaricama Zbirka muških zborova (1952), Album zborova. Iz borbe i obnove (1957), Mi smo radost svoje zemlje (1959), Omladinski zborovi. Izabrana djela, 3 (1973), Izbor skladba za dječje zborove (1980), sve izdane u Zagrebu. U Muzičkoj reviji (1950–51) objavio rasprave o aktualnim glazbenim problemima i iscrpne glazbene kritike, surađivao i u Muzičkim novinama (1946, 1948, 1952), časopisima Film (1948) i 15 dana (1960–64), a rasprave o glazbenom folkloru objavio u Journal of the International Folk Music Council (Cambridge 1952) i Ethnomusicology (Middletown, Connecticut 1961). Dobio je Nagradu grada Zagreba 1955.