KISHORVÁT OD HLAPČIĆA, Ivan

KISHORVÁT OD HLAPČIĆA, Ivan (Joannes, Johannes, János), posjednik (?, u pol. XV. st. — ?, na poč. XVI. st.). Uz ime redovito je isticao nadimak odn. prezime Kishorvát (Kyshorwath, Kishorwatus, Chishorvatus, Kišhorvat; Horwath, Horvát) i pridjevak »od Hlapčića« (de Hlapchygh, de Halapchych, de Lapchych, de Hlapsych, Hlapčić, Halapčić, Hlapcsicsi, Hlapcsityi, Hlapsityi). Već je D. Csánki upozorio da nije riječ o nekom Ivanovu posjedu, nego o prezimenu južnoslavenskoga tipa. Dokaz tomu listina je iz 1474. kojom je kralj Matija Korvin utvrdu i vlastelinstvo Nevnu (Levanjska Varoš) darovao »Ivanu Horvatu, sinu Ivana zvanog Hlapšić (!) od Mohlića«, i dvojici njegovih rođaka. Iako darovnica nije imala učinka, bitna je kao prvi Ivanov spomen i dokument o početku uključivanja dotad nepoznate osobe među posjednike u Vukovskoj županiji. Može se pretpostaviti da je njegov otac nosio prezime Hlapčić prema svojem ocu koji se zvao Hlapac te da je taj istovjetan Hlapcu od Krškovca (Hlapacz de Kreskowcz) koji se 1428. spominje kao jedan od kaštelana u utvrdi Barkaszád (Ušće Brke, danas Brčko). Ivan se oko 1480. oženio Klarom iz banske loze Gorjanskih te tako stekao udjele u njihovim posjedima u Vukovskoj, Križevačkoj i Bačkoj županiji. U dinastičkoj krizi nakon smrti Matije Korvina 1490. pristao je sa šurjakom Lovrom uz Maksimilijana Habsburgovca i sudjelovao u napadajima na posjede Gerébâ, koji su podupirali Vladislava II. Jagelovića. Predvodio je pustošenja u Osijeku, Šarengradu, Ivankovu i Szombathelyu kraj Koške, a1. XI. 1490. na svojem posjedu u Nartszentmiklósu (Mikleuš kraj Slatine) izdao je – sa svojim rođacima Stjepanom i Ivanom, trojicom Berislavića Grabarskih te naslovnim srpskim despotom Đorđem Brankovićem i njegovim bratom Jovanom – povelju u kojoj priznaje Maksimilijana ugarskim kraljem i traži od njega pomoć u obrani od Turaka. Zbog takva je držanja Vladislav II. u svibnju 1491. njemu i Gorjanskomu oduzeo sve posjede i predao ih braći Geréb i tamiškomu županu Pavlu Kinizsiju – spominju se utvrde i posjedi u Slakovcima, Gorjanima, Cerni, (Slatinskom) Drenovcu i Mikleušu – ali je taj kraljev akt morao biti opozvan u skladu s odredbama Požunskoga mira iz 1491. Tomu su se usprotivili Gerébi povezani s kaločkim nadbiskupom Petrom Váradyjem, kojemu su Ivan i Lovro u jesen 1493. preoteli utvrdu Sotin na Dunavu, a u kaštelu Živici (kraj Privlake) ubili kaštelana, pa su njihovi ljudi silom zaposjeli sve Lovrine i Ivanove posjede (osim nabrojenih, spominju se Szentillye, Sveti Ilija, na mjestu Vinkovaca, Szentszalvátor, Sveti Spasitelj, na mjestu Mirkovaca i dr.). A. Bonfini opisuje kako su iz jedne Ivanove utvrde (vjerojatno Cerne) nadbiskupovi ljudi oteli njegovu ženu i djecu te kako je poslije okrutno kaznio posadu zbog izdaje. Zbog pretrpljenih šteta Ivan i Lovro vodili su 1498. parnicu pred kraljem, ali većinu imanja uspjeli su vratiti tek nakon izumrća Gerébâ 1503. U jesen te godine oni zahvaljuju hercegu i banu Ivanišu Korvinu jer im je pomogao u tom, a 1508. njihova stara posjednička prava potvrdio je kralj. Lovro se 1506. žalio kralju da ga Ivan silom isključuje iz djedovskih imanja, a 1507. svoje udjele u Szentillyeu, Szentszalvátoru i Okovcima dogovorno su prepustili Ivanovim rođacima Stjepanu i Jurju. Nakon 1508. Ivan se više ne spominje. Prema kasnijem navodu F. Zaya, zabilježenom u memorijalu o padu Beograda, upravo je on donio kralju Vladislavu II. iz Carigrada kao dar sultana Bajazida II. tijelo Ivana Milostinjara, aleksandrijskoga patrijarha iz ranoga VII. st. (drugi izvori tvrde da je sultan svečevo tijelo poslao Matiji Korvinu).