KLARIĆ, Branko

KLARIĆ, Branko, pjesnik i pripovjedač (Jesenice,16. VIII. 1912 — ?, V. 1945). Maturirao u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju 1931, potom dvije godine studirao filozofiju na franjevačkom učilištu u Zaostrogu, a 1933–35. filozofiju i južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prekinuvši studij, od 1935. živio u rodnom mjestu, a od 1942. bio činovnik u Zagrebu. Nestao je za povlačenja prema Austriji na bleiburškom području. Pjesme, prikaze i osvrte objavljivao je u časopisima i novinama Glasnik sv. Ante (1935–40, 1942), Hrvatska straža (1935–40), Obitelj (1935–40, 1942, 1944), Hrvatska prosvjeta (1936–39), Hrvatska smotra (1939–42), Katolički tjednik (1939), Hrvatska revija (1940–44), Hrvatska mladost (1941–45), Hrvatski narod (1941–45), Nova Hrvatska (1941–45), Hrvatsko kolo (1942–45), Spremnost (1942–45). Njegovu prvu pjesničku zbirku Missa poetica (1936) tvore molitveni zazivi u slobodnom stihu, varijacija psalmskoga de profundis. U drugoj zbirci Darovi vječnosti (1939) proširio je motive (prolaznost, smrt, dvojbe, tuga, tjeskoba, kozmička stanja, ushiti), varirajući ih i u slobodnom i u vezanom stihu. Eshatološke slutnje i svijet shvaćen kao sjena misterija idejni su temelji zbirke Sklopljenih ruku (1940). Slava katedrale (1942) ekspresionistička je poema u slobodnom stihu, vjerojatno nastala pod utjecajem G. Nouveaua, Srebrni kovčeg (1943) zbirka lirskih proza meditativnijega i odmjerenijega tona, a Svjedočanstvo zemlje (1943) i Pjevači zemlje (1944, s G. Cvitanom) knjige su rodoljubne lirike. U zbirci Svečano bogoslužje (1945; naklada uništena) varira apologetsku temu (očitovanje božanskoga u pojavama) s mističnim ushitima franjevačke duhovnosti (stvorovi slave Stvoritelja). S manje se uspjeha okušao u pripovjednoj prozi; objavio je zbirku Majčin grijeh i druge pripovijesti (1940), dok je tiskanje romana Božji dan 1945. prekinuto. Klarićevo religiozno iskustvo, izraženo u poeziji, u okvirima je katoličkoga konfesionalnoga pjesništva potkraj XIX. i na poč. XX. st. (uzori su mu Nouveau, P. Verlaine, F. Jammes, P. Claudel, G. Papini), ali s naglašenijim osobnim osjećajem za misterij, sveto i nadnaravno. Jednostavnošću, istančanošću i sklonošću neznatnomu najviše se približio onoj struji religioznoga nadahnuća koju najpotpunije predstavljaju Jammes i N. Šop. Sumnji, nihilizmu i tjeskobi modernoga svijeta suprotstavljao je svrhovitost zbivanja, providnost te liturgijsku mistiku i franjevačku duhovnost. Izabrane su mu pjesme objavljene u Zagrebu 1991. pod naslovom Svečano bogoslužje i 1993. u knjizi Tri zbirke – tri sudbine. Pjesme su mu prevođene na češki i latinski te uvrštene u antologije Duša duše hrvatske (Mostar 1988), Lirika Velikog petka (Zagreb 1998), U sjeni transcendencije (Zagreb 1999), Hrvatska božićna lirika (Zagreb 2000), Hrvatska uskrsna lirika (Zagreb 2001).