KLARIĆ, Kazimir

KLARIĆ, Kazimir, humorist (Okučani, 12. XII. 1940). Brat pjevačice Mirke. Gimnaziju završio 1959. u Novoj Gradiški, diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1964. Službovao kao pravnik 1965–68. u Bjelovaru i do 1974. u Zagrebu, gdje je te godine kratko bio tajnik u gradskom sindikatu, a potom do umirovljenja 1994. urednik u Dramskom programu Radio-Zagreba (od 1990. Hrvatski radio). Pjesmama i prozom javio se u listovima Pionir (1955) i Polet (1956), zatim objavljuje kratke priče, humoreske, kozerije te dijelove romana i TV scenarija u periodicima Studentski list (1959–60, 1963–64, 1973–74), Prolog (1970, 1974), Tlo (1970), Modra lasta (1971, 1976), Politika (Beograd 1972), Vjesnik (1972, 2002–04), Književna reč (Beograd 1973), Oko (1973–76, 1981, 1985), Revija (1973; Književna revija, 1999), Republika (1974, 1976–77, 1988, 1991, 1994, 1999, 2003), Umjetnost i dijete (1975), Večernji list (1975, 1985, 1989), Književne novine (Beograd 1980), La Battana (1984), Istra (1988), Riječi (1991, 1999), Marulić (1999, 2002), Godišnjak Matice hrvatske Slavonski Brod (2000) i Književna Rijeka (2003). Tematska je poveznica njegovih proznih i dramskih djela suvremena društvena zbilja. U epizodično strukturiranu humoristično-satiričnom romanu Na tri noge (1971) njezine se pojavnosti razotkrivaju kroz pikarske zgode samoživoga junaka Pupara, koje se lucidnom ironijskom transformacijom događaja iz prapovijesti kao suvremena zbivanja nastavljaju i u romanu Kolut natrag (1974; pod naslovom Na četiri noge u dijelovima objavljivan u Forumu 1972–73, Tlu 1972, Književnoj reči i Republici 1973). Na jezično-stilskoj razini, neobičnim sintagmama i sintaktičkim konstrukcijama te nizanjem asocijacija i hiperbola K. duhovito narušava uobičajeno poimanje svagdašnjih pojava. U zbirkama kratke proze Svi na led (1977) i Akupunktura za samoupravljače (1987) u satiričnom prikazu fragmentarnosti modernoga života služi se fantastičnim elementima, što u novelama iz zbirke Unutrašnji neprijatelj (1981) – tematski povezanima odnosom oca i sina – prelaze u grotesku. U zbirkama humoreska, kozerija i kratkih priča s manje satiričnoga naboja, Gaće na štap (1989) i Crv sumnje (2003), ustraje na aktualnim sadržajima. Obilježja njegove tematski i stilski raznolike zbirke Uskrs pod zidom i druge priče (2002; obuhvaća i njegova ranija djela) učestala su izravna opažanja pripovjedača, koja se očituju u rasponu od sarkazma do sućuti, a u romanima mozaične strukture Pasji svatovi (2000) i Godina nemilosrđa (2005) spojem više pripovjednih postupaka tematizira gubitak moralnih uporišta u tranzicijskom razdoblju. Kao pisac za djecu obrađuje zanimljive teme s netipičnim životinjskim likovima. Dogodovštine buhe u animalističkom pikarskom romanu Mrnjau, grizu me… (1976) povod su mu za vedro ismijavanje pojava iz ljudskoga svijeta, u romanu Imam rep (1976; Nagrada »Grigor Vitez« 1977) temu nesklada prirodnoga i civilizacijskoga u urbanoj okolini ostvaruje fantastičnim postupkom preobrazbe, a u romanu dvostruke fabularne linije Afrička jaja iznenađenja (1994), uz mnogobrojne dosjetke i duhovite karakterizacije, jače zahvaća u urbani svijet. Autor je TV scenarija za drame (Izjava i Samac, obje režija M. Fanelli, 1976; Nagrada grada Zagreba 1976. za Samca), komedije (Bunda, 1986; Unutrašnje rezerve, 1986; Rezervisti, 1987; sve B. Makarović) i zapažene serije Punom parom (Fanelli, 1978), Ne daj se, Floki! (Z. Tadić, 1979; premontirana u igrani film 2000), Pozitivna nula (Milivoj Puhlovski, 1989) i Susreti nezgodne vrste (V. Tadej, 1998) te lutkarsku igru Reda mora biti (1990). Dio tekstova za TV drame skupio je u knjizi Ruka ruku mije (1979). Na Hrvatskom radiju izvedene su mu, među ostalima, radijske drame Jarunske vještice (1994), Majstori, strašni majstori (1997), Konopac i Naš tata sve može (obje 1998), Bili smo u Europi (2005) te Leptiri (2006). Zastupljen je u antologijama Nasmijani udesi, 2 (1975), Prozori djetinjstva, 2 (1991), Hrvatska kratka priča (1994), Antologija hrvatskog humora (1999) i Dječja radiodrama 1980–2000 (2001), sve objavljene u Zagrebu.