KLEIN, Franjo

KLEIN, Franjo, graditelj (Beč, 17. X. 1828 — Zagreb, 26. VIII. 1889). U Beču izučio graditeljsko-kamenoklesarski obrt te 1846–48. studirao arhitekturu na ALU. Od 1851. u Zagrebu je u graditeljskom ravnateljstvu Generalne komande bio palir i crtač, od 1859. građevinski akcesist, a od 1861, kada je primljen u graditeljski ceh, vodio samostalni graditeljski obrt. S J. N. Grahorom 1869. osnovao građevinsko poduzeće »Grahor i Klein«, koje je do 1886. sudjelovalo u izgradnji reprezentativnih zgrada zagrebačkoga Donjega grada. Status autoriziranoga civilnoga arhitekta priznat mu je 1878. te je primljen u Klub inžinira i arhitekta kao jedini član s tim naslovom. U Zagrebu je samostalno projektirao i izveo u stilu ranoga historicizma pravoslavnu crkvu Preobraženja Gospodnjega na Trgu P. Preradovića (1863–66; 1913. H. Bollé preoblikovao pročelje) i sinagogu u Praškoj ul. (1866–67; srušena 1942), u oblikovanju prostora i pročelja koje se ugledao na bečku sinagogu L. von Förstera, te vilu Pongratz u Mikulićima (1868). Realizirao je nekoliko reprezentativnih pregradnja, istaknuvši na njima rizalitnu kompoziciju: zgrada realne gimnazije na uglu Strossmayerova šetališta i Griča, kbr. 3 (1863–64), hotel »K caru austrijanskom« u Ilici, kbr. 4 (1865–66, srušeno 1913), i kuća Kušlan na Markovu trgu, kbr. 4 (1868–69), na kojoj je prvi put primijenio karakterističan motiv sažimanja katova. Suradnju s Grahorom započeo je već 1864. izvedbom neogotičke kapelice sv. Jurja u Maksimiru (prema projektu J. Vonstadla) te antologijskom kućom Rosenfeld u Mesničkoj ul., kbr. 1 (prema Grahorovu projektu tlocrta iz 1866. i vlastitu projektu pročelja iz 1870), zaobljena pročelja s bogatom neorenesansnom dekoracijom i skulpturom, kojom 1870. u Zagreb donosi bečki visoki historicizam. U tvrtki »Grahor i Klein« projektirao je i izveo, uglavnom u neorenesansnom stilu, naglašujući plastičnost pročelja, palaču Prve hrvatske štedionice (ugao Trga bana J. Jelačića, kbr. 14, i Praške ul., kbr. 2, 1870; adaptacija E. Šen 1926–27) po uzoru na bečki Heinrichshof T. E. Hansena, palaču Siebenschein (ugao Trga P. Preradovića, kbr. 3, i Preradovićeve ul., kbr. 2, 1873–74; pregradnja 1931–32) te samostojnu palaču Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva (Trg maršala Tita, kbr. 2 i 3, 1877–78; dogradnja trećega kata i adaptacija 1922–24), sa skulpturalnom dekoracijom. Realizirao je i stambene dvokatnice Kafka (ugao Berislavićeve ul., kbr. 5, i Gajeve ul., kbr. 17, 1874), Priester (Ilica, kbr. 12, 1877–78) i Smrekar (Hebrangova ul., kbr. 10, projekt 1877) te jednokatnice u Hebrangovoj ul., kbr. 34 (1877–78), Gajevoj ul., kbr. 32 (1879) i Preradovićevoj ul., kbr. 24 (1882), a u Gundulićevoj ul. istočno krilo zgrade HGZ na kbr. 6 (1875–77) i vlastitu kuću na kbr. 29 (1872–74). S Grahorom je sudjelovao i u izvedbi zgrade HAZU na Trgu N. Šubića Zrinskoga, kbr. 11 (1879, projekt F. Schmidt). Izveo je portal u perivoju Maksimir (1867) s kipovima Flore i Pomone u terakoti, kakvi se nalaze i na kući Rosenfeld. Autor je neizvedenih projekata za Baumgärtnerovu kuću na Trgu bana J. Jelačića (1867) te za pregradnje gostionice u perivoju Maksimir (1868) i nadbiskupskoga dvora na Kaptolu (1870). U stilu romantičnoga historicizma izveo je crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Molvama (1855–62) te projektirao katoličku kapelu u Voćarici kraj Novske i pravoslavnu crkvu u Vlahoviću kraj Gline (oba projekta 1861), obilježja kojih su Vladimira Bedenka uputila na mogućnost njegova autorstva zagrebačkih crkava sv. Petra u Vlaškoj ul. (1856) i sv. Vinka Paulskoga u Frankopanskoj ul. (1861). Vjerojatno je realizirao i dvorišnu zgradu Vojne bolnice u Vlaškoj ul. (1856), ljetnikovac nadbiskupa J. Haulika u Maksimirskoj ul., kbr. 143 (između 1862. i 1865), a Grahoru i njemu pripisuje se i palača Buratti na Trgu N. Šubića Zrinskoga, kbr. 3 (1876–77). Kao jedan od najvećih zagrebačkih graditelja XIX. st. zaslužan je za prodor bečke reprezentativne arhitekture zreloga historicizma. Izlagao je 1864. na Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj izložbi u Zagrebu.