KLEŠIĆ (Kešić, Kleščić, Krešić, Klescicch, Klescich, Klexicchi), velikaška obitelj (XIV–XVI. st.). Posjede su imali u Zapadnim stranama (Glamoč, Duvno) i »u Bosni«, što im je odredilo ulogu u Tvrtkovu nastojanju da, nastupajući u ime kralja Ladislava Napuljskoga, proširi svoju vlast u Dalmaciji i Hrvatskoj. U literaturi, koja govori o rodbinskim vezama Klešića s bosanskom dinastijom pa i pretenzijama na kraljevsku krunu, stupanj njihova srodstva ipak nije jasan. K. Jireček u njima je vidio sporednu granu Kotromanića, S. Ćirković njihove rođake i ogranak dinastije, a M. Ančić članove dinastije. Unatoč položaju koji su stekli za vladavine Tvrtka I, nisu se uspjeli uvrstiti u red najmoćnije vlastele. Kao vlastelu spominju ih i krivotvorene isprave iz kasnijega doba. Prvi je poznati član obitelji vojvoda → PAVAO. Njegov nešto mlađi suvremenik bio je Petar, koji bi mogao biti njegov stariji sin. Bio je među svjedocima isprava koje su Dubrovčanima izdali kraljevi Stjepan Ostojić potkraj 1419. u Sutjesci te Tvrtko II. 16. VIII. 1420. u Podvisokom (naveden kao knez), 18. VIII. 1421. u Milodražu (»pristav dvorski kraljevstva mi«) i Sutjesci 7. X. 1426. i 2. III. 1433 (naveden kao vojvoda). Sljedeći poznati član obitelji je Vladislav, za kojega se 1436. izričito navodi da je sin pokojnoga Pavla. Naslijedio je u vojvodskoj časti svojega vjerojatno starijega brata Petra. U godinama raskola u Bosni pristajao je uz Tvrtka II, kojega je potkraj 1434. pratio na povlačenju u Ugarsku s vojskom Matka Talovca. Od prosinca 1435. bio je s njim u Stolnom Biogradu, gdje je nazočio izdavanju povelje 25. I. 1436. kojom se kralj obvezao da će u svojoj državi štititi franjevce. Nakon promjene na bosanskom prijestolju u studenom 1443. pristao je uz novoga kralja Tomaša (J. Radonić misli da je pristao uz njegove protivnike). Kao predstavnik srodnika (»s bratijom«) naveden je među svjedocima kraljevih isprava u Kreševu rujna 1444. Dubrovčanima, u Vranduku 22. VIII. 1446. braći Dragišićima te u Bobovcu kad je kralj 18. XII. 1451. dubrovačkomu izaslanstvu obećao savez protiv hercega Stjepana Kosače, s kojim je Dubrovnik ratovao. Posljednji se put s vojvodom Petrom Vojsalićem navodi 1452. među velikašima koji su napustili kralja i priklonili se hercegu. Kako je to imalo za posljedicu hercegove vojne uspjehe, angažirali su se papinski legat Toma Tommasini i franjevački vikar Marin da dvojicu vojvoda pomire s kraljem. Pomirba je postignuta prije 1. VII. 1452, kad ju je papa potvrdio posebnim pismima. Vladislav se od početka javlja kao katolik. Njegov suvremenik bio je malo poznati Stjepan, izaslanik u službi kralja Tomaša, koji ga je u travnju 1451. s Nikolom Testom poslao u Mletke da ih izvijesti o pripremanom turskom napadaju i zamoli da se na Porti zauzmu za bosanskoga kralja. Rodbinska veza s drugim Klešićima ne može se pouzdano utvrditi. U prijelomnim godinama bosanske povijesti po imenu su poznata još dva člana obitelji. Za Pavla se zna da je 1459. bio uključen u trgovinu srebrom. Kao vojvoda te je godine nazočio izdavanju Tomaševe povelje, a zatim se navodi među svjedocima u poveljama kralja Stjepana Tomaševića od 18. IX. i 23. XI. 1461. God. 1463. njegova udovica Ana povukla se iz Bosne u Zadar i stupila u samostan sv. Nikole. Njihov suvremenik Radič, sin nepoznatoga Ivana, bio je u pratnji kraljice Katarine kad je napuštala zemlju, a u Rimu upravitelj njezina dvora. God. 1474. išao je s opatom Petrom de Forte kao izaslanik milanskomu vojvodi Galeazzu Mariji Sforzi (L. Thallóczy misli da je mjesto Radiča u izaslanstvu bio Abraham Radić). Kraljica mu je oporučno vratila posuđenih 38 dukata, ostavila 50 dukata, mač optočen srebrom, tursko odijelo od crvene svile protkano zlatom te ga imenovala jednim od izvršitelja oporuke. God. 1504. spominje se u službi kneza Balše, sina vojvode Vladislava Kosače, drugi Pavao kao izaslanik koji je u Dubrovniku primio dohodak od kuće.
LIT.: S. Novaković: Heraldički običaji u Srba u primeni i književnosti. Godišnjica Nikole Čupića (Beograd), 1884, 6, str. 81, 95. — N. Jorga: Notes et extraits pour servir à l’histoire des croisades au XVe siècle, 2. Paris 1899. — J. Jelenić: Kraljevsko Visoko i samostan sv. Nikole. Sarajevo 1906, 37, 140. — L. Thallóczy: Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter. München—Leipzig 1914, 116–117. — Lj. Stojanović: Stare srpske povelje i pisma, I/1. Beograd—Sr. Karlovci 1929, str. 504, 508, 513; I/2. 1934, str. 115–117. — A. V. Solovjev: Postanak ilirske heraldike i porodica Ohmućević. Glasnik Skopskog naučnog društva, 1932, XII/6, str. 98–99, 119. — V. Ćorović: Historija Bosne, 1. Beograd 1940. — A. V. Solovjev: Vlasteoske povelje bosanskih vladara. Istorijsko-pravni zbornik, 1(1949) 1, str. 100–101. — S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba. Beograd 1964. — Isti: Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd 1964. — F. Miklošič: Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii. Graz 1964², 294, 305, 318, 375, 487–488. — A. Theiner: Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, 2. Osnabrück 1968², 265. — Isti: Vetera monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia, 1. Osnabrück 1968², 509–511. — J. V. A. Fine: Uloga bosanske crkve u javnom životu srednjovekovne Bosne. Godišnjak Društva istoričara BiH, 19(1970–71) str. 21–22. — P. Anđelić: Originalni dijelovi dviju bosanskih povelja u falzifikatima Ivana Tomke Marnavića. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Arheologija, NS 1971, 26, str. 354, 356, 359. — K. Draganović: Katarina Kosača bosanska kraljica. Sarajevo 1978, 29, 43–44. — B. Pandžić: Katarina Vukčić Kosača (1424–1478). U: Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine. Sarajevo 1979, 19, 23. — P. Anđelić: Srednji vijek – doba stare bosanske države. U: Visoko i okolina kroz historiju, 1. Visoko 1984, 287–288. — P. Živković: Utjecaj primorskih gradova na ekonomsko-socijalne promjene u bosanskom društvu u 14. i 15. stoljeću. Tuzla 1986. — P. Ćošković: Bosanska Kraljevina u prijelomnim godinama 1443–1446. Banjaluka 1988. — S. Ćirković: Dvor i kultura u srednjovekovnoj bosanskoj državi. U: Međunarodni simpozijum Bosna i Hercegovina u tokovima istorijskih i kulturnih kretanja u jugoistočnoj Evropi. Sarajevo 1989, 66. — I. Banac: Grbovi – biljezi identiteta. Zagreb 1991, 238. — J. V. A. Fine: The Late Medieval Balkans. Ann Arbor 1994. — P. Ćošković: Veliki knez bosanski Tvrtko Borovinić. Croatica Christiana periodica, 20(1996) 37, str. 66, 70, 74, 76. — M. Šunjić: Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.). Sarajevo 1996. — M. Ančić: Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću. Zadar—Mostar 1997. — Đ. Tošić: Bosanska kraljica Katarina (1425–1478). Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine (Beograd), 2(1997) str. 92, 95, 104. — A. Solovjev: Istorija srpskog grba i drugi heraldički radovi. Beograd 2000. — M. Ančić: Na rubu Zapada. Tri stoljeća srednjovjekovne Bosne. Zagreb 2001. — M. Brković: Isprave bosanskih vladara izdane u Jajcu. U: Jajce 1396.–1996. Jajce 2002, 91, 110, 128. — D. Lovrenović: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387–1463. Zagreb—Sarajevo 2006. — S. Rudić: Vlastela Ilirskog grbovnika. Beograd 2006.
Pejo Ćošković (2009)
