KLIMANTOVIĆ, Šimun
traži dalje ...KLIMANTOVIĆ, Šimun (Klemenović, Klimentović), glagoljaški pisac (Lukoran, o. 1460 — Glavotok na Krku?, nakon 1540). Franjevac trećoredac. Prvi se put spominje 1491. u oporuci oca Jurja. Bio je gvardijan samostana na Galevcu (danas Galovac) 1492, u Zaglavu kraj Salî 1511–12. i Glavotoku 1540, tajnik provincijala 1506–09, vikar crkve sv. Ivana u Zadru 1513. i provincijal 1526–29. Istaknuti član svoje provincije i plodan pisac knjiškoga repertorija za potrebe franjevaca trećoredaca glagoljaša. Sastavio je četiri glagoljska kodeksa, od kojih su tri zbornici različita duhovnoga sadržaja, ali se po osnovnom sadržaju najčešće nazivaju obrednicima ili ritualima. Među njima najvrjedniji je i najočuvaniji onaj pisan 1501–12. na 235 pergamentnih folija (samostan franjevaca trećoredaca na Ksaveru u Zagrebu). Glavni su mu dijelovi: pravila franjevaca trećoredaca, konstitucije trećoredaca u 38 kapitula (dogovorene na provincijalnom kapitulu 1492), obredi sakramenata, sakramentala te redovnički običaji i obredi namijenjeni franjevačkoj zajednici. Slijede osnovne formule kršćanske vjere, kratki ljetopisi, litanije, sekvencije, različiti oficiji i Gospin plač. Drugi zbornik, datiran 17. XII. 1509. i ispisan na 33 dobro očuvana pergamentna folija (Ruska nacionalna knjižnica u Sankt Peterburgu, Berčićeva zbirka, br. 2), također donosi pravila Franjevačkoga reda te neke obredne tekstove. Zbornik iz 1514, vrlo oštećen rukopis od 72 pergamentna folija (Berčićeva zbirka, br. 1), sadržava obredne tekstove, većinom blagoslove, sekvencije i također Gospin plač. Zbirka pak franjevačkih indulgencija Marum manjum iz 1511. prijevod je latinskoga djela Mare magnum privilegiorum (Venecija 1502), a zajedno se čuvaju u NSK (sign. R 3368). K. je za potrebe Reda prvi preveo i priredio većinu svojih tekstova, koji će u mnogobrojnim prijepisima i kompilacijama (A. Čučković, Š. Glavić, P. Milutinović, V. Premuda) dugo služiti franjevačkoj zajednici. S obzirom na izvore nekih prijepisa, autor je danas još nepoznatih glagoljskih rukopisa. U kolofonima i zapiscima rukopisa pokazao se i kao pouzdan svjedok i kroničar svojega doba. Na kraju zbornika iz 1509. ostavio je izvanredan zapisak o patnji i pogibiji kršćana te spaljenoj zemlji sjeverne Italije, Istre i Rijeke te godine, kad su na Veneciju udarili car Maksimilijan I, francuski kralj Luj XII, papa Julije II. i aragonski kralj Ferdinand II, a u djelu Mare manjum donosi još opširniji opis susljednih povijesnih događaja na tom području. Iz njegovih su rukopisa djelomično ili u cijelosti objavljeni svi glavniji dijelovi: Gospin plač (I. Kukuljević Sakcinski, 1855, 1856; F. Fancev, 1938; Hrvatska književnost srednjega vijeka. Pet stoljeća hrvatske književnosti, PSHK, 1. Zagreb 1969), Indulgencije (R. Strohal, 1911), Konstitucije (S. M. Ivančić, 1910; Hrvatska književnost srednjega vijeka. PSHK, 1, 1969), Ljetopis (Kukuljević Sakcinski, 1857; Strohal, 1911) i Sekvencije (Zbirka starih hrvatskih crkvenih pjesama. Zagreb 1916).
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.
KLIMANTOVIĆ, Šimun. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 18.5.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/klimantovic-simun>.