KLJAKOVIĆ, Joza (Josip, Jozo), slikar i karikaturist (Solin, 10. III. 1889 — Zagreb, 1. X. 1969). Završio gimnaziju 1908. u Splitu; 1908–09. studirao matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu te arhitekturu na visokim tehničkim školama u Pragu i Beču. U slikarstvu gotovo samouk: u Pragu kratko Bukovčev privatni đak, u Beču uči po muzejima, od jeseni 1909. do veljače 1910. izvanredni student F. Hodlera na ALU u Ženevi, 1911. polazi Istituto delle belle arti u Rimu radi akta, na poč. 1912. proučava umjetnost u Firenci, a 1920. studira na Académie Ranson u Parizu u M. Denisa i M. Lenoira (fresko-slikarstvo). God. 1912–15. radio kao nastavnik crtanja najprije u gimnaziji u Zaječaru, od 1914. u Učiteljskoj školi u Negotinu, potom kratko boravio u Parizu, gdje je crtao za Đorđa Karađorđevića i otkrio vrijednosti Renoirova i Derainova slikarstva, od 1916. živio u Ženevi, odakle se 1918. doselio u Zagreb. Od 1921. predavao zidno i dekorativno slikarstvo na ALU, od 1922. kao profesor, od 1940. redoviti profesor. Nakon atentata na kralja Aleksandra potpisao je 1934. tzv. Zagrebački memorandum skupine intelektualaca o prilikama u državi i prvim koracima da se one srede te 1937. kao prijedlog za raspravu ustavni nacrt o preuređenju države u federativnom smislu radi rješavanja hrvatskoga pitanja. Za NDH kao politički sumnjiv bio je zatvoren (listopad 1941 – veljača 1942), a zatim je 1943. otputovao u Rim, 1947. u Buenos Aires, 1956. vratio se u Rim i 1968, gotovo slijep, u Zagreb. — Slikao zaokupljen formom i linijom, težnjom prema klasicističkome i romantičkome, blizak I. Meštroviću, Hodleru, francuskomu neotradicionalizmu i renesansnomu slikarstvu, uglavnom stilizirane figuralne kompozicije klasicističke monumentalnosti, zagasitih boja, ukalupljene u »posebnu maniru, koja poprima privid stila« (Lj. Babić, 1943). Nositelj je tradicionalističke struje u hrvatskom slikarstvu i jedan od pokretača likovnoga života u Zagrebu između dvaju svjetskih ratova. Kao gimnazijalac precrtavao motive s antičkih spomenika za F. Bulića. U 1910-ima radio uljene slike i crteže u duhu secesije i simbolizma (Eva, 1910; Vila Ravijola; Tri Gracije, oko 1915; Satir i nimfa, 1916; Pod raspećem, 1917; Pastir; Robinje, 1918, olovka, akvarel, Galerija umjetnina Split). U razdoblju 1920–40. posvetio se dekorativnomu zidnomu slikarstvu, osobito u tehnici buon fresco. Po narudžbi S. Ritiga oslikao je zagrebačku crkvu sv. Marka velikim fresko-kompozicijama, uglavnom biblijske tematike, meštrovićevskih i michelangelovskih oblika, razvijajući monumentalni izraz i smisao za kompoziciju kroz tri faze. U prvoj (1922–24) slika Propovijed na gori, Krštenje Kristovo, Lazarovo uskrsnuće, Mojsije prima zapovijedi od Boga (s autoportretom i Ritigovim portretom podno zlatnoga teleta) u plavo-zelenom tonalitetu,u središnjoj (1936–37) Bičevanje, Polaganje u grob, Uskrsnuće, Trijumf Svete euharistije (s Bulićevim portretom), Navještenje i Poklonstvo pastira (Hrvatski Božić) u žuto-smeđem koloritu, povezujući secesijsku stilizaciju s elementima renesansnoga zidnoga slikarstva, a u posljednjoj 1940 – u kapeli sv. Fabijana i Sebastijana – Raspeće sa zaštitnicima Zagreba i prikaze hrvatskih povijesnih događaja (Splitski sabor, Prisega kralja Zvonimira, Pokrštenje Hrvata za kneza Višeslava), prihvativši geometrizaciju i »neki obnovljeni art déco« (G. Gamulin, 1987) te boju. Od njegovih freska u Zagrebu očuvane su i tri stropne iz 1923. u dvorani na katu nekadašnje Slavonske (hipotekarne) banke na uglu Šoštarićeve i Vlaške ul., što prikazuju gradnju banke s portretom arhitekta H. Ehrlicha i alegorije kopna i mora, te u predvorju stambene zgrade (Splavnica, kbr. 39) i na Mirogoju (Polaganje u grob, male arkade, grobnica obitelji Gmajner). God. 1928. izradio je freske u crkvi sv. Martina u Vranjicu (Sveto Trojstvo, Posljednja večera i Čudotvorni ribolov u apsidi; Sv. Ćiril i Metod, Sv. Petar i Pavao, simboli evanđelistâ, Solinski mučenici i Sveti Jeronim na bočnim zidovima) s V. Paraćem i K. Hegedušićem, a 1938. fresku Zvonimirovo saborovanje u spomen-crkvi u Biskupiji kraj Knina. U Zagrebu je 1927. dovršio kartone (prikazi hrvatske trgovine i obrta s autoportretom i portretom O. Mujadžića) za velike dekorativne uljene kompozicije namijenjene Trgovačko-obrtničkoj komori, 1928. sliku Borba Griča i Kaptola za dvoranu Gradske vijećnice (danas u stalnom postavu Muzeja grada Zagreba), a stropne su slike u Ritigovoj kući (Demetrova ul., kbr. 22) prema njegovim nacrtima izveli 1930. A. Mezdjić i E. Kovačević. U 1930-ima naslikao je ciklus Legenda o sv. Eustahiju (devet stropnih slika, ulje na platnu) u svečevoj crkvi u Dobroti. Štafelajne slike oblikuje slično freskama do potkraj 1930-ih, kad ih počinje graditi sitnim mrljama boje. Slika u ulju zavičajne prizore iz života ribara i težaka, te žene pri kupanju (Povratak ribara, oko 1927, MG; Odmaranje na plaži/Na kupanju, 1928, MG; Ribari, 1929, 1932; 1935, MG; U luci, MG; Ljeto, 1935; Kupačice; Poslije oluje, oko 1941; Prešanje vina; Na plaži, 1948; Žetva, 1949), često u više inačica, također sakralne kompozicije, među kojima se ističu Tri Marije (1930–31), »najbolje ostvaren zreo stupanj Kljakovićeva neoklasicizma« (Gamulin), Navještenje (MG), Uskrsnuće (1933), Bičevanje (1941), Posljednja večera (1944, Zavod sv. Jeronima u Rimu), Lazarovo uskrsnuće s Marijom i Martom u stiliziranim nošnjama Dalmatinske zagore(1949) te Skidanje s križa (Vatikan, Galerija suvremene vjerske umjetnosti). Slika povijesne (Domagojevi strijelci, 1942) i mitološke teme (Otmica Europe, 1947), alegoriju vlastite tragedije gubitka vida (Smrt slikara, 1948), političare (Maske, 1949), ženske aktove te sažete vedute živih boja (Dubrovnik; Vranjic, 1950).Ističu se njegovi portreti Moj otac (oko 1935), »živ i prepun neposrednosti« (I. Šrepel, 1940), Ruđer Bošković, sličan Meštrovićevoj skulpturi, Autoportret u atelijeru s vedutom Buenos Airesa u pozadini (1952, Memorijalna zbirka Jozo Kljaković u Zagrebu) i Kardinal Alojzije Stepinac (1964, Zavod sv. Jeronima; skica u ugljenu, zbirka J. Kovačića), a Portret Ive Krbeka i crtež J. Tkalčića čuvaju se u Muzeju grada Zagreba. Zapažene crtačke rezultate postignuo je u karikaturi i ilustraciji knjiga. Radio portretne karikature jezgrovita crteža, oštre i precizne linije (Autokarikatura, Petar Dobrović, Ksaver Šandor Gjalski, Vjekoslav Klaić, Boris Papandopulo), secesijskih (Umjetnost i ljepota, velika karikaturalna kompozicija povorke tadašnjih zagrebačkih slikara i kipara, 1922, MUO) te kubističkih značajka (Hugo Ehrlich, Ivo Vojnović), posebno prateći naš likovni život (Antun Augustinčić; Mirko Rački; Mujadžić, Kršinić, Kljaković; Hrvatski slikari i kipari, 1924, plakat za izložbu Grupe nezavisnih u Karlovcu; Umjetnici iz grupe Zemlja). U secesijskoj i meštrovićevskoj stilizaciji ilustrirao Izabrane pjesme S. S. Kranjčevića (Ženeva 1918) i Smrt Smail-age Čengijića I. Mažuranića (Ženeva 1918, Zagreb 1922), oblikovao naslovnicu Vojnovićeve knjige Imperatrix (Zagreb 1919) i opremio almanah Prosveta (1918). Ilustracijama u Šimunovićevu Alkaru (Zagreb 1933) približio se realizmu (Portret Dinka Šimunovića). Litografijom Satir i nimfa zastupljen je u Mapi Proljetnoga salona (Zagreb 1920, predgovor G. Krklec). Autor je plakata (Koncert Maje Strozzi-Pečić, 1918–19; Slet sokolstva na Jadranu, 1931), inscenacija u zagrebačkom HNK (I. Gundulić, Dubravka, 1923; A. Dobronić, Dubrovački diptihon, 1925) te mozaika Krist – Knez mira (1944), Pokrštenje Hrvata i Krunjenje Zvonimira (1961) na sjevernom pročelju zgrade Zavoda sv. Jeronima. Izlagao samostalno u Zagrebu (1920) i Buenos Airesu (1948), skupno na izložbi društva Medulić (Zagreb 1910), međunarodnoj izložbi u Rimu (1911), Jugoslovenskoj umetničkoj izložbi u Beogradu (1912, 1922), Izložbi jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije (Split 1919), izložbama jugoslavenskih umjetnika u Lyonu (1917, autor postava s Račkim i T. Rosandićem), Ženevi (1918) i Parizu (1919), izložbama Proljetnoga salona (Zagreb 1919, Osijek 1920), Grupe nezavisnih umjetnika (Karlovac, Split 1924; Stari Bečej 1925), Međunarodnoj izložbi dekorativne umjetnosti u Parizu (1925, Grand prix za freske i vitraje), Jugoslavenskoj slikarskoj izložbi u New Yorku (1926), Međunarodnoj izložbi u Philadelphiji (1926) i Barceloni (1929), Izložbi jugoslavenskog kiparstva i slikarstva u Londonu (1930) te izložbama Grupa zagrebačkih umjetnika (Osijek 1932–33, Zagreb 1934–36), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Godišnja izložba hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940), Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1941–42), Biennale u Veneciji (1942), Hrvatska umjetnost (Berlin, Beč 1943), Hrvatske slike i skulpture XIX i XX stoljeća (New York 1966). Posmrtno su mu priređene izložbe u Zagrebu 1976. i Solinu 1996, a djela izlagana na izložbama u Zagrebu (Plakat u Hrvatskoj do 1941, 1974; ALU u Zagrebu, 1997–98; Donacija Tuškan, 2004–05; Skriveno blago MUO, 2005–06) i Osijeku (Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu, 1977; Lik – figura u novijem hrvatskom slikarstvu, 1981–82). Suautor je Augustinčićeva Spomenika palim Šumadincima u Kragujevcu (1928, I. nagrada). Sudjelovao u kiparskim natječajima s F. Cotom (spomenik Šleskomu ustanku u Katowicama, otkup) i V. Radaušem (Novi Sad, I. nagrada) 1937. Te godine, kao kustos MG, polemizirao s Babićem o njoj i Hrvatskom društvu umjetnosti (Jutarnji list, 1937, 21. i 24. II; 3, 11. i 21. III; 23. V). Bio je predsjednik Hrvatskoga autorskoga društva, osnovanoga u Zagrebu 1940, te urednik za umjetničke priloge Hrvatske enciklopedije 1941–42. Objavio je memoarsku knjigu U suvremenom kaosu (Buenos Aires 1952, Zagreb 1992), »jednu od zanimljivijih knjiga uspomena u emigraciji« (V. Grubišić, 1991), kojom svjedoči o političkim, društvenim i umjetničkim zbivanjima prve pol. XX. st., i roman Krvavi val (Rim 1961). U Hrvatskoj reviji (Buenos Aires) surađivao člancima o Meštroviću, Buliću, Stepincu, splitskim i dubrovačkim umjetnicima (1953–55,1960, 1962–63) te likovnim prilozima. God. 1969. darovao je gradu Zagrebu kuću (Rokov perivoj, kbr. 4), svoja djela, namještaj, knjige i Kršinićeve skulpture (Portret Joze Kljakovića, 1935, bronca). Kuća je 1974. pripala Galerijama grada Zagreba, 1976. otvorena je Memorijalna zbirka Jozo Kljaković, a od 1983. kućom i zbirkom upravlja Centar za likovni odgoj grada Zagreba. God 1968. portretirao ga je I. Dulčić.
LIT.: A. Milčinović: Joza Kljaković. Savremenik, 5(1910) 12, str. 842, 891. — N. Andrić: Izložba u Ženevi. Narodne novine, 84(1918) 194, str. 1–2. — V. Lunaček: Izložba Joze Kljakovića. Obzor, 61(1920) 112, str. 1. — J. Miše: Afreski Joze Kljakovića. Savremenik, 1923, 12, str. 527–528. — I. Kršnjavi: Afreski Joze Kljakovića. Vijenac, 2(1924) III/5, str. 163–164. — B. Radica: Uz Kljakovićeve freske u Markovoj crkvi. Hrvatska prosvjeta, 11(1924) 5, str. 205–210. — A. Jelačić (D-R A. JEL.): Kroz umetnički i crkveni Zagreb. Vreme (Beograd), 6(1926) 1645, str. 4. — V. Cvetišić (V. C.): Borba Griča i Kaptola. Jutarnji list, 17(1928) 5794, str. 16. — I. Delalle: Moderna kršćanska umjetnost. Afreski Joze Kljakovića u Vranjicu. Narodna politika, 12(1929) 20. I, str. 3. — P. Butorac: Kljakovićeva dekoracija crkve u Dobroti. Hrvatska straža, 2(1930) 223, str. 4. — J. Draganić: Izložba zagrebačkih umjetnika. Novosti, 30(1936) 177, str. 12. — V. Ciprin (Cn.): Ponovan uspjeh naših umjetnika u Poljskoj. Otkupljen nacrt prof. Joze Kljakovića i arh. Cote. Jutarnji list, 26(1937) 8985, str. 8. — Isti: Uspjeh kipara Radauša i prof. Kljakovića. Ibid., 9010, str. 8. — P. Butorac: Kljakovićev ciklus »Legenda o sv. Eustahiju« u dobrotskoj crkvi Sv. Eustahija. Hrvatska straža, 10(1938) 291, str. 5–7. — I. Šrepel (Ivo Š-l): Kljakovićeve freske u crkvi sv. Marka. Svijet, 13(1938) 7, str. 8–10. — V. Becić: Joza Kljaković. Ljetopis JAZU, 1939–40, 53, str. 147. — F. Deak (d.): Prva godišnja izložba hrvatskih umjetnika. Hrvatski dnevnik, 5(1940) 7. V, str. 12. — I. Šrepel (Ivo Š-l): Slikari i grafičari na I. godišnjoj izložbi Hrvatskih umjetnika. Jutarnji list, 29(1940) 17. VII, str. 13. — M. Katić (mk): Hrvatski umjetnici na XXIII Biennalu u Mletcima. Nova Hrvatska, 2(1942) 137, str. 13. — V. Kušan: Joza Kljaković. Hrvatsko kolo, 23(1942) str. 193–208. — Lj. Babić: Umjetnost kod Hrvata. Zagreb 1943, 200–201, 204 –207. — V. Kušan: Joza Kljaković. Hrvatski narod, 5(1943) 918, str. 27. — I. Šrepel: Hrvatska umjetnost. Zagreb 1943. — G. de Chirico: Jozo Kliaković. Roma 1947. — I. Meštrović: Kljaković (predgovor katalogu izložbe). Buenos Aires 1948 (hrv. prijevod, Kritika, 1969, 9, str. 760–761). — A. Bonifačić: Jozo Kljaković, U suvremenom kaosu, uspomene i doživljaji. Hrvatska revija (Buenos Aires), 2(1952) 3, str. 276–280. — J. Konjović: Boja i oblik u scenskom prostoru. Rad JAZU, 1962, 326, str. 61–62. — J. Crnobori: Slikar o slikaru. Hrvatska revija, 15(1965) 1/2, str. 90–96. — (Nekrolozi): Ž. Čorak (ž. č.), Telegram, 10(1969) 493, str. 18. — D.Kečkemet, Slobodna Dalmacija, 27(1969) 18. X, str. 4. — A. V. Mihičić, Kritika, 2(1969) 9, str. 758–759. — J. Crnobori, Hrvatska revija (München), 21(1971) 2/3, str. 244–247. — I. Meštrović: Uspomene na političke ljude i događaje. Zagreb 1969, 114, 293, 299–300, 302, 307–311. — Z. Posavac: Likovna oprema knjiga u doba secesije. 15 dana, 17(1974) 4/5, str. 17–18. — D. Horvatić: Ples smrti. Antologija hrvatskog likovnog humora. Zagreb 1975, 440–441. — Ž. Domljan: Hugo Ehrlich. Zagreb 1979, 119, 230, 251. — Crkva sv. Marka u Zagrebu i njezin okoliš. Zagreb 1981. — D. Kečkemet i I. Javorčić: Vranjic kroz vjekove. Split 1984, 127–129. — Z. D. Nenezić: Masoni u Jugoslaviji (1794–1980). Beograd 1984. — K. Prijatelj: Don Frano Bulić i tri suvremena umjetnika (E. Vidović, J. Kljaković, V. Parać). Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 79(1986) str. 139–152. — G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, 1. Zagreb 1987. — Mirogoj. Kulturno-povijesni vodič. Zagreb 1987, 89, 143. — Lj. Boban: Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 2. Zagreb 1989. — V. Grubišić: Hrvatska književnost u egzilu. Barcelona—München 1991. — M. Ivanišević: Slike povijesnih događaja. U: Starohrvatski Solin (katalog izložbe). Split 1992, 228, 240–241, 252–253. — K. Kljaković: Uhićenje slikara Joze Kljakovića za vrijeme NDH. Hrvatska revija, 42(1992) 3/4, str. 516–520. — B. Donat: Slikar kao romanopisac. Kolo, 4(1994) 11/12, str. 1099–1122. — I. Reberski: Moderno slikarstvo i kiparstvo u sakralnoj funkciji. U: Sveti trag. Devetsto godina umjetnosti Zagrebačke nadbiskupije 1094 –1994 (katalog izložbe). Zagreb 1994, 546–547, 573. — M. Ivanišević: Augustinčićev utjecaj na povratak Joze Kljakovića iz progonstva. Anali Galerije Antuna Augustinčića, 15(1995)(2001) 15, str. 63–71. — I. Reberski: Realizmi dvadesetih godina (magično, klasično, objektivno) u hrvatskom slikarstvu. Zagreb 1997. — F. Dulibić: Grupa nezavisnih umjetnika (1921.–1927.). Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1999, 23, str. 199–208. — Bibliografija Hrvatske revije 1951–2000. Hrvatska revija, 50(2000) br. 4. — J. Dukić: Umjetnička ostvarenja Joze Kljakovića u Zavodu svetog Jeronima. U: Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima (1901–2001). Rim 2001, 753–770. — Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu 1907–1997. Zagreb 2002, 226–227. — Secesija u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2003. — Katalog Memorijalne zbirke Jozo Kljaković (rkp.). Zagreb 2003. — O. Maruševski: Društvo umjetnosti 1868. –1879.–1941. Zagreb 2004, 310–311. — Moderna galerija Zagreb. Povijest palače, ustanove, obnove. Zagreb 2005, 8, 114, 116–117, 183, 185, 199. — Potpunija lit. do 1941. u: Bibliografija rasprava i članaka LZ, 12. Zagreb 1977.
Višnja Flego (2009)
