KNEŽEVIĆ, Antun

KNEŽEVIĆ, Antun (Petar), povijesni pisac i publicist (Varcar-Vakuf, danas Mrkonjić-Grad, 9. I. 1834 — Kotor-Varoš, 22. IX. 1889). U Franjevački red stupio 1850. u Fojnici, gdje je do 1853. studirao filozofiju. Potom studirao teologiju u Rimu i Sieni do 1856. te bio zaređen za svećenika. Kao član Provincije Bosne Srebrene od 1857. pastoralno i odgojno djelovao u BiH (Varcar, Bugojno, Livno, Guča Gora, Dobretići, Ivanjska, Jajce, Liskovica, Kotor-Varoš). Za boravka u Đakovu 1869–71. surađivao s J. J. Strossmayerom i kao njegov izaslanik u Srbiji pohodio istaknute političare i intelektualce. Na njegov je poticaj 1871. organizirao popisivanje kulturnih i umjetničkih dragocjenosti u franjevačkim samostanima u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutjesci, poslije prenesenih u Đakovo. Proučavao prošlost, skupljao kulturna dobra te prosvjećivao puk, osobito mladež. Autor je početnica Bogoljubstvo mladića bosanskoga oliti knjižica molitvena sastavljena iz različitih knjižicah bogoljubnih (Trst 1862) i Mladić bosanski providjen u svojoj učionici za prvu godinu (suautor M. Marijanović, Split 1862). U anonimno objavljenoj Krvavoj knjizi (1869) geografski je i povijesno opisao Bosnu – nekritički veličajući njezinu srednjovjekovnu povijest – i nasilja turske uprave te pozvao narod na ustanak za oslobođenje; knjiga je izazvala veliku pozornost, a vlasti su nudile nagradu za otkrivanje autora. Na tezi o kontinuitetu bosanske srednjovjekovne države i kao zagovornik vjerske snošljivosti, zastupao je zamisao o potrebi oslobođenja BiH od turske vlasti i o jedinstvu katolika, pravoslavaca i muslimana, koji bi kao bošnjački narod konstituirali samostalnu državu, te temeljio argumente za samostalan njezin status nakon austro-ugarske okupacije 1878. Nastavljajući franjevačku kroničarsku tradiciju i uopće djelovanje I. F. Jukića, napisao je povijesne radove Kratka povjest kralja bosanskih (1884–1887), Pad Bosne (1886) i Carsko-turski namjestnici u Bosni-Ercegovini (1887) te uredio i napisao većinu priloga za četvrti svezak Bosanskoga prijatelja (1870). Zanimao se za heraldiku, numizmatiku i sfragistiku, bilježio narodne pjesme i običaje, poslovice i zagonetke te ih, uz priloge povijesne tematike, polemike, proglase, osvrte i vlastite pjesme, objavljivao u publikacijama Pozor (1862; Zatočnik, 1871; Obzor, 1871, 1879, 1889), Zviezda (1863), Danica ilirska (1865), Vienac (1870–71, 1873), Glasnik Biskupije đakovačko-sriemske (1875), Narodni list (1878), Hercegovački bosiljak (1884), Glasnik jugoslavenskih franjevaca (1888) i Bosnische Post (1889). Zaslužan je za izgradnju franjevačkoga samostana u Jajcu, o čem je pisao u Povjesnici novoimenovanog franjevačkog samostana u Jajcu, 1–3 (dio pod naslovom Ulazak Austro-Ugarske u Bosnu objavio A. S. Kovačić u časopisu Nova et vetera, 1978, 1/2). Povjesnica se, uz ostale rukopise u kojima je zabilježio suvremene crkvene, društvene i političke događaje – od kojih je glavni Varica (dio pod naslovom Od Đakova do Beograda objavio Kovačić u Glasniku arhiva i Društva arhivskih radnika BiH, 1978–79, 18/19, a glavninu rukopisa M. Karaulac 2001) – čuva u arhivu jajačkoga samostana, u ratu 1992. zaplijenjenoga i poslije vraćenoga. Služio se pseudonimima i šiframa Bošnjak, Bošnjak iz Varcara, Opak Bošnjak i XX. O obljetnici njegove smrti u Jajcu je 1989. održan znanstveni skup.