KNEŽEVIĆ, Vinko (Vicko, Vincent, Vinzenz-Ferrarius), general (Gračac, 30. XI. 1755 — Sveta Jelena, danas Šenkovec kraj Čakovca, 11. III. 1832). Sin generala Martina i praujak bana J. Jelačića. Temeljnu izobrazbu stekao u Rijeci i Gorici. God. 1772. stupio u Kraljevsku ugarsku plemićku tjelesnu gardu pri bečkom dvoru, u činu potporučnika 1775. premješten u 56. linijsku pješačku pukovniju, a 1778. kao natporučnik u husarsku pukovniju D. S. Wurmsera, gdje je postao satnikom i zapovjednikom eskadrona. Za austro-turskoga rata u činu bojnika 1789. pristupio dobrovoljačkomu korpusu rođaka F. Vukasovića; kad je korpus zbog slaba učinka na poč. 1790. raspušten, od husara iz njegova sklopa (njih oko 200) ustrojen je tzv. Frei-Corps Knesevich (poznat i kao Knesevich-Freihusaren ili Croatische Frei-Husaren), koji se te godine s Kneževićem na čelu istaknuo kao zaštitnica pri opsadi Cetingrada. Nakon svršetka rata vratio se 1791. Wurmserovoj husarskoj pukovniji, potom je dodijeljen onoj S. Vécseya; za Prvoga koalicijskoga rata zapovijedao 1794–95. dvama njezinim divizijunima što su ostali u zapadnoj Galiciji. God. 1796. promaknut u potpukovnika, izvanredno 1797. u pukovnika te postavljen za zapovjednika 2. husarske pukovnije nadvojvode Josipa. Drži se da je ona pod njegovim vodstvom postala jednom od najboljih konjaničkih postrojba u austrijskoj vojsci. Za Drugoga koalicijskoga rata istaknula se 1799. u Lombardiji, napose u bitki kraj Cassana (u boju oko Vaprija izvela je uzastopne odlučujuće juriše te razbila francusku bojnu što je bila zaobišla austro-rusko desno krilo) – kojom mu je prigodom na prijedlog maršala A. Suvorova već na bojištu dodijeljen Viteški križ Reda Marije Terezije – i u bitki na rijeci Trebbiji. God. 1800. postao je general-bojnikom, a 1802. zapovjednikom brigade u Radkersburgu (Radgona). Te je godine, na njegovu molbu, car Franjo II. Kneževićevoj obitelji dodijelio bivše pavlinske međimurske posjede Štrigovu i Svetu Jelenu (otud pridjevak »od Svete Helene«), kao naknadu za imanja oko Gračaca što su ih bili 1740-ih izgubili preuređenjem Vojne krajine. Otkupivši dijelove braće Jurja i Petra, ušao je u posjed s Ivanom, no s Antonom, kojega je podupirao J. Festetić, parbio se do njegove smrti 1809. Za Trećega koalicijskoga rata 1805. dodijeljen je vojsci nadvojvode Karla u Italiji, no kad se glavnina zbog Napoleonove pobjede kraj Ulma morala povući prema Beču, njegov odjel (2. husarska pukovnija s nekoliko graničarskih bojna) djelovao je samostalno u neprijateljskom zaleđu između Ljubljane i Postojne. Za taj je pothvat proglašen carskim pravim tajnim savjetnikom. Uoči Petoga koalicijskoga rata promaknut je 1808. u podmaršala te imenovan kraljevinskim potkapetanom, za što je 19. I. 1809. u Hrvatskom saboru zahvalio prvim službenim govorom na hrvatskom jeziku. Te je godine na zagrebačkom području okupio hrvatsko-slavonske insurekcijske postrojbe, zapovijedajući im u odsutnosti bana I. Gyulaya (oko čega se sukobio s biskupom M. Vrhovcem, držeći da je taj kao banski namjesnik nadređen samo za građanska pitanja). Prešavši u Štajersku, između Slovenske Bistrice i Slovenskih Konjica raspršio je zalaznicu korpusa generala A. Marmonta. Ubrzo nakon zaključenja mira u Schönbrunnu 1809. postao je supovjerenikom za predaju Francuzima hrvatskih krajeva južno od Save, zapovjednikom Varaždinskoga generalata te naslovnim pukovnikom vlasnikom 3. dragunske pukovnije. Iz zdravstvenih razloga umirovljen 1812, no sljedeće je godine ponovo izabran za potkapetana te vraćen u službu, pa je za Šestoga koalicijskoga rata također podignuo insurekcijske postrojbe i s vojskom, kao zapovjednik divizije, preko Rijeke i Trsta prodro u Italiju. God. 1815. preuzeo je vojnu upravu Venecije te kao zapovjednik pričuvnoga korpusa Talijanske armije poduzeo pripreme zbog napredovanja vojske napuljskoga kralja Joakima I (bivši francuski maršal J. Murat). Nedugo zatim umirovljen je kao general konjaništva. Povijest obitelji i vlastita sjećanja iznio je u spisu Biographie der Familie Knexevich što se čuva u NSK (R 3591), a objavio ga je V. Deželić 1907.
LIT.: (A. Gräffer): Geschichte der K. K. österreichischen Regimenter, Corps, Bataillons, und anderen Militär-Branchen, 2. Wien 1804, str. 151; 3. 1812, str. 42, 172. — J. Hirtenfeld: Der Militär-Maria-Theresien-Orden und seine Mitglieder, 1. Wien 1857, 550–551. — C. Wurzbach: Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, 12. Wien 1864, 147–148. — I. Tomičić: Rod Kneževića. Glasovita lička obitelj u Gračacu i na Udbini. Prosvjeta, 6(1898) 15, str. 488–490. — A. Wrede: Geschichte der K. und K. Wehrmacht, 2. Wien 1898, str. 495; 3. 1901, str. 238, 240, 252. — I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899 (pretisak Zagreb 1995), 90. — V. Deželić: Memoiri baruna Vinka Kneževića. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva, 9(1907) str. 44, 54–73. — I. Tomičić: Za kralja i dom. Slike, životopisi i crtice 230 hrvatskih generala. Bjelovar 1908, 2–3. — Österreichisches biographisches Lexikon 1815–1950, 3. Graz—Köln 1965, 438–439. — M. Vrhovac: Dnevnik – Diarium (1801–1809), 1. Zagreb 1987, 383, 405, 555, 706. — D. Roksandić: Vojna Hrvatska, 1–2. Zagreb 1988. — J. Neustädter: Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848, 1. Zagreb 1994, 252–254, 461. — A. Buczynski: Gradovi Vojne krajine, 1. Zagreb 1997.
Vladimir Brnardić (2009)
