KOKIĆ, Aleksa

KOKIĆ, Aleksa (Aleksandar), pjesnik (Subotica, 14. X. 1913 — Cetinje, 17. VIII. 1940). Isusovačku gimnaziju završio u Travniku 1932, a studij teologije u Zagrebu 1937, kad je u Subotici zaređen za svećenika. Studirao slavistiku u Zagrebu 1938–40. Umro za služenja vojnoga roka. Djelujući unutar Katoličke akcije, osim u zavičajnim Subotičkim novinama (1930–31, 1934–40), Subotičkoj Danici (kalendar, 1933–41) i Klasju naših ravni (1935–36, 1938), ponajviše je objavljivao u periodicima Luč (1932–33, 1935–39), Hrvatska straža (1934–40), Naša Gospa Lurdska (1934–37, 1939), Obitelj (1935–41), Glasnik Srca Isusova (1936–39), Hrvatska prosvjeta (1936, 1938–39), Danica (kalendar, 1937–38, 1940–41), Glasnik sv. Ante (1937–40), Glasnik sv. Franje (1937–39) i Kalendar Gospine krunice (1938–39, 1941). Pisao pjesme, pripovijetke, pučke igrokaze, eseje, književne prikaze i kritike te prevodio s češkoga, slovačkoga, njemačkoga i mađarskoga jezika. Prvu mu je zbirku pjesama (Klasovi pjevaju, 1936) ondašnja katolička književna kritika ocijenila pozitivno. Njezin ciklus Sestra mi piše sa ravni, napisan bunjevačkom ikavicom u epistolarnoj formi, među najuspjelijim mu je pjesmama. Iz rukopisne zbirke za govorne zborove šapirografirano je objavio 12 božićnih pjesama (Zvona tihe radosti. Zagreb 1938), a posmrtno su mu tiskane pjesme iz periodika (Srebrno klasje, 1962). Njegovo pjesništvo, uglavnom religiozne, zavičajne i socijalne tematike, nešto intimnijih prizvuka, dio je hrvatske međuratne katoličke lirike. Premda se danas čini društveno i vjerski izričitim, njime je K. »u središte katoličke poezije vratio motive životne radosti i kršćanski vedra gledanja svijeta« (V. Lončarević), a bački bunjevački krug uključio u hrvatsku književnost. Osim pjesama i kraćih scenskih slika za djecu, objavljenih pretežno u časopisima Anđeo čuvar (1930–40) i Mala mladost (1937–40), autor je pjesničkih tekstova uz ilustracije u pomoćnim knjižicama za prvi razred pučke škole (Slikovnica kršćanskoga nauka. Zagreb 1940, 1941). Desetak mu je pjesama i uglazbljeno (K. Kolb, A. Vidaković). Pisao je i pripovijesti (Prid prozorom procvatala ruža, 1936; Ludoški ritovi, 1937, objavljene u Subotičkoj Danici) te pučke igrokaze (Kuća na bubanj, 1938; Zubar na salašu, 1939), koji su se izvodili u Bačkoj. U zagrebačkom mu je HNK u povodu 100. obljetnice Zbora duhovne mladeži zagrebačke 1936. izvedena litomontaža Sto godina vjeri i narodu. Suautor je knjižice o povijesnom i društveno-političkom položaju bačkih i baranjskih Hrvata (Bunjevci i Šokci, 1939). Uvršten je u Antologiju poezije bunjevačkih Hrvata i Antologiju proze bunjevačkih Hrvata (obje Zagreb 1971) te u antologije duhovnoga pjesništva U sjeni transcendencije (Zagreb 1999), Hrvatska božićna lirika (Zagreb 2000) i Hrvatska uskrsna lirika (Zagreb 2001). Javljao se pod pseudonimima Zvonimir Alkić, Zv. Alkić, S. Bunjevčev, K. Smiljan, T. Branimir, Kroničar i Kritičar.