KOLARIĆ, Mirko

KOLARIĆ, Mirko, skladatelj i dirigent (Čakovec, 1. XI. 1910 — kraj Varaždina, V. 1945). U Čakovcu završio 1931. učiteljsku školu, u kojoj je stekao glazbenu izobrazbu u J. Slogara. Studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu solo-pjevanje u M. Reizera i L. Vrbanića te diplomirao 1936, a od 1941. studirao kompoziciju u K. Odaka. Usporedno završio 1933. zbornu školu pjevačkoga društva Ćirilo-Metodov kor pri grkokatoličkoj župi, dirigiranje u B. Komarevskoga te postao pjevačem (bas-bariton) i korepetitorom, a 1935. drugim dirigentom zbora. Na turnejama s njim po Italiji, Francuskoj i Švicarskoj 1937. dobio pohvalne kritike kao skladatelj crkvenih zborova Gospodnja zemlja i Iže heruvimi (Ćirilometodski vjesnik, 1937, 5). Bio je također zborovođa pjevačkih društava »Nada« od 1932, »Matija Gubec« od 1934, »Sloboda« od 1937, »Jug« i »Lisinski« od 1942. te Glazbenoga društva intelektualaca od 1943. Službovao 1938–45. kao nastavnik pjevanja u zagrebačkim srednjim školama, među ostalim u Umjetničkoj školi i Državnoj učiteljskoj školi. Od 1934. bio stalni suradnik i 1941–45. glazbeni urednik na zagrebačkoj radijskoj postaji te 1938–41. glavni urednik časopisa Sklad. Pisao glazbene rasprave i kritike u Ćirilometodskom vjesniku (1933–38), Hrvatskoj straži (1935) i Hrvatskom listu (1941). Nakon zarobljivanja kraj Bleiburga u svibnju 1945. ubijen u okolici Varaždina. Skladao je sedamdesetak vokalnih skladba (39 tiskano); najviše za mješovite i muške zborove, za dječje sastave od jednoga do tri glasa (dijelom obradbe narodnih napjeva) te solo-popijevke. U rukopisu su sačuvane instrumentalne skladbe – orguljski preludiji, fuge, Rondo za glasovir. U skicama je ostavio nedovršenu operu Krapinski sudec na libreto T. Prpića. Stilski je izraziti pripadnik hrvatskoga novonacionalnoga smjera, kojemu je međimurska narodna glazba ishodište za stvaranje vlastitoga izraza. Melodika i ritmika njegove glazbe izviru iz narodne, a harmonijska građa osniva se na klasičnoj tonalnosti i na starocrkvenim načinima. Posebna je značajka njegova stila primjena kontrapunktske tehnike u zbornom višeglasju te poznavanje zvukovnih osobitosti zbornih sastava, što ga svrstava među istaknute majstore hrvatske zborne glazbe u prvoj pol. XX. st. Zborne su mu skladbe za života često izvođene, poglavito Hrvatska misa za zbor i orgulje, Himna »Nade«, Himna orača, Kaj se pripetilo, Mi narod jesmo, Naj Hrvacka živi, Sljepačka i Zelena Dobrava za muški zbor, Dudaš, Moje selo, Protuletje, Romarska i Večernica za mješoviti zbor te dječji zborovi jednostavnije građe, pristupačne mladeži, poput Cico mico, Dil, dil, duda, Kukuvača, Lepi bregi. Skladbe su mu tiskane u glazbenim prilozima časopisa Ćirilometodski vjesnik (1935, 12; 1937, 9; 1938, 11–12), Sklad (1937, Pr. 85, 88, 92, 98; 1938, 106–107; 1939, 111, 117, 122–123, 126–127; 1940, 129, 133, 137; 1942, 155; 1944, 167), Sv. Cecilija (1939, 6; 1990, 3), Proljeće (1941–42, 2, 5, 6–8; 1943–44, 3, 5), Velebit (1942, 7–8) te u pjesmaricama Jaglaci. Hrvatski umjetnici hrvatskoj mladeži (Zagreb 1942) i Hrvatske domoljubne pjesme 1835–1942 (Zagreb 1992). Nakon 1945. do 1990-ih nije izvođen. U sklopu Čakovečkih dana hrvatske glazbe 1995. održan je cjelovečernji koncert njegovih skladba i njemu posvećen okrugli stol, radovi kojega su tiskani 1997. Tada je priređena i umnožena zbirka Izabrane skladbe s vokalnim djelima, glasovirskim Rondom i ulomcima iz opere Krapinski sudec (u obradbi A. Petrušića kao glasovirski izvadak).