KOLENDIĆ, Petar

KOLENDIĆ, Petar, književni i kulturni povjesničar (Dubrovnik, 17. IX. 1882 — Beograd, 14. IV. 1969). U Dubrovniku se u mladosti pridružio srpskokatoličkomu krugu, uređivao 1901. rukopisni političko-književni list Poma, bio isključen iz gimnazije i završio ju kao eksternist 1903. U Beču najprije studirao matematiku i fiziku, potom slavistiku i klasičnu filologiju; doktorirao tezom Marin Držićs und Mavro Vetranovićs Gedichte 1908. Do 1911. gimnazijski suplent u Kotoru, potom profesor u gimnaziji u Šibeniku (od 1918. ravnatelj), od 1921. ravnatelj novoosnovane realne gimnazije u Sinju, od 1923. izvanredni i od 1925. redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Umirovljen 1942, reaktiviran 1944. te od 1945. do umirovljenja 1955. bio redoviti profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 1946. redoviti član SAN, utemeljitelj njezina Instituta za proučavanje književnosti 1947. Otkrivajući i atribuirajući djela starije hrvatske književnosti, osobito dubrovačkoga kruga, te preispitujući autorstva i datacije, pisao je o Vetranoviću i Držiću (Srđ, 1905; Građa za povijest književnosti hrvatske, 1912; Jugoslavenska njiva, 1926), I. Gunduliću (Glas SKA, Beograd 1927), o renesansnom Šibeniku i J. Barakoviću (Prvi izvještaj Ć. k. drž. reformne realne gimnazije u Šibeniku, 1914; Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, dalje Prilozi, Beograd 1924, 1959), o P. Kanaveliću (Život, 1922; Novo doba, 1925), B. Karnarutiću (Južna Srbija, Skoplje 1925), F. Božićeviću i M. Buniću Babulinoviću (Prilozi, 1928), Benedikti Gradić (Južni pregled, Skoplje 1934), F. L. Gunduliću (Zbornik istorije književnosti SANU, Beograd 1964) te ponovo o Držiću u beogradskim izdanjima Polet (1949), Politika (1950, 1959), Glas SAN (1951), Književne novine (1951), Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu (1952), Glasnik SAN (1953) i 450 godina od rođenja Marina Držića (1958). Objavio biografske priloge o B. Kačiću Žarkoviću (Godišnjica Nikole Čupića, Beograd 1914) i A. Kačiću Miošiću (Ljetopis JAZU, 1917), studiju o P. B. Bakšiću (Glasnik Skopskog naučnog društva, 1926), a bavio se i književnim radom bosanskih franjevaca (P. Posilović, Rad JAZU, 1915), srednjovjekovnom pismenošću i hrvatskim glagoljskim naslijeđem (Godišnjak Skopskog filozofskog fakulteta, 1930; Južni pregled, 1933, 1935; Magazin sjeverne Dalmacije, 1935) te proučavao utjecaj talijanske književnosti na hrvatsku. Dao je vrijedne prinose i na drugim poljima, ponajviše u povijesti umjetnosti; novim podatcima rasvijetlio je povijest gradnje i opremanja šibenskih crkava, navlastito katedrale (Starinar, Beograd 1923; Bulićev zbornik. Zagreb—Split 1924; Narodna starina, 1924; Zbornik Bogdana Popovića. Beograd 1929), djelovanje J. Ćulinovića (Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 1920) i A. Alešija (Arhiv za arbanasku starinu, jezik i etnologiju, Beograd 1924; Glasnik Skopskog naučnog društva, 1925–26). Objavljivao i u Srđu (1903–07), Bosanskoj vili (1904, 1910, 1913), Dubrovniku (1905–08), Crvenoj Hrvatskoj (1907, 1909), Nastavnom vjesniku (1909, 1917–18), Radu JAZU (1916), Književnom jugu (1918–19), Prilozima (1921–23, 1926–31, 1955–56), Dubrovačkom listu (1924, 1926), Južnoj Srbiji (1924), Novom dobu (1924, 1934), Godišnjaku SKA (Beograd 1925, 1939), Građi za povijest književnosti hrvatske (1927), Južnom pregledu (1927–28, 1936), Glasniku Skopskog naučnog društva (1928, 1940), Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena (1928), Šišićevu zborniku (Zagreb 1929), Zborniku iz dubrovačke prošlosti Milanu Rešetaru o 70-oj godišnjici života (Dubrovnik 1931), Glasu SKA (1939; Glas SAN, 1953, 1959, 1961; urednik 1952), Spomeniku SKA (Beograd 1941), Glasniku SAN (1951, 1957), Zborniku radova Instituta za proučavanje književnosti SAN (Beograd 1951–52; urednik) i Zborniku istorije književnosti SANU (1960–63; urednik 1961–62). Izbor studija s bibliografijom objavio u knjizi Iz staroga Dubrovnika (Beograd 1964). Priredio je kritičko izdanje Biografska dela Ignjata Đurđevića (Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, Beograd 1935), opremivši ga pouzdanim filološkim instrumentarijem i iscrpnim komentarima, te, među ostalim, spis F. M. Appendinija Ratovanje oko Dubrovnika godine 1806 (Dubrovnik 1906, supriređivač J. Nagy), Marulićevu oporuku (Split 1924) i Držićeva Dunda Maroja (Beograd 1951). Iako dijelom opterećeni prijepornim političkim stajalištima, navlastito srpskim posezanjem za dubrovačkom kulturnom i književnom baštinom, i obilježeni izostankom sinteznoga nastojanja, radovi mu se odlikuju preciznošću i pouzdanošću. Bibliografskim, biografskim i poredbenim raspravama na temelju do tada nepoznata ili pogrješno tumačena arhivskoga i knjižnoga gradiva pridonio je razvoju hrvatske književne i kulturne povijesti. God. 1960. dobio Nagradu za životno djelo. Služio se pseudonimima Pero i Srđ te šiframa Dr. K., Dr. P. K., K., P. K., P., P. M. K. Veći dio njegove rukopisne ostavštine čuva se u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu.