KOMARICA, Zvonimir

KOMARICA, Zvonimir (Anton, Antun), političar i publicist (Banja Luka, 28. I. 1920 — Zagreb, 11. IV. 2004). U Zagrebu 1941. završio srednju tehničku školu, 1975–78. studirao na Fakultetu političkih nauka. Član SKOJ-a; nakon uspostave NDH uhićen u svibnju 1941. te zatočen u Kerestincu, odakle 14. srpnja bježi. Probivši se do Zagreba, kraj Sesveta se pridružio partizanskoj skupini P. Biškupa, no u kolovozu je zarobljen u selu Gudovcu, pa ga je u veljači 1942. prijeki sud osudio na smrt; nakon što mu je kazna zamijenjena zatvorskom, prebačen je u Lepoglavu, gdje su ga u srpnju 1943. oslobodili partizani. Bio član štaba Kalničkoga partizanskoga odreda, politički komesar 2. brigade 33. divizije NOVJ (suradnik njezina lista Juriš i Odjeka borbe) te, u činu pukovnika JA, šef povjereništva Odjela zaštite naroda pri hrvatskoj diviziji Korpusa narodne obrane Jugoslavije. Od 1946. djelatnik je Ministarstva inozemnih poslova u Beogradu, savjetnik i opunomoćeni ministar ambasada u Londonu 1952–53, Delhiju 1953–55. i Ankari 1956–60, u Zagrebu 1963–67. sekretar za iseljeništvo IV Sabora SRH te pokretač i od 1967. do prisilnoga umirovljenja 1971. direktor Zavoda za migracije i narodnosti. Od pol. 1960-ih bio član Upravnoga odbora MH i predsjednik njezine komisije za kulturne veze s Hrvatima u svijetu. God. 1967. isključen iz SKH zbog prihvaćanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a 1972. s M. Veselicom i J. Ivičevićem Bakulićem osuđen na dvije godine zatvora zbog »kontrarevolucionarnoga napada na državno i društveno uređenje« na »nacionalističko-separatističkoj platformi«. Potkraj 1980-ih zauzimao se za pomirbu sudionika II. svjetskoga rata i osnutak jedinstvene Udruge hrvatskih ratnih veterana (spominje se kao njezin predsjednik 1990. i na čelu zagrebačkoga ogranka 1999). — Objavio je djelomice romansirane autobiografsko-dokumentarne prikaze logoraške svagdašnjice i bijega iz Kerestinca (podlistak u Vjesniku, 1961; brošura Kerestinec. Zagreb 1966; knjige 1962. i 1989), posljednji s izraženijim osobnim slojem, propitujući vlastita stajališta, partijsku stegu i komunistički poredak; slično, ali introspektivnije opisao svoje boravke u partizanima i zagrebačkom istražnom zatvoru 1941–42. te 1972 (1990. i 1999). Znanstveno se bavio ponajprije suvremenim migracijama; temeljem široko zasnovane raščlambe u pionirskoj je studiji 1970. upozorio da nasuprot stanju u razvijenim zemljama među uzrocima pojačanoga iseljivanja stanovništva iz SRH prevladavaju tzv. potisni, a ne privlačni čimbenici, što je navodio kao pokazatelj neravnopravnosti hrvatskoga naroda te predložio mjere za njegovo smanjenje. O srodnim i drugim temama (primjerice, o potrebi istraživanja i o djelatnosti hrvatskoga iseljeništva 1941–45, posljednjim danima A. Cesarca i prešućivanu natpisu »Živjela Sovjetska Hrvatska«) pisao, među ostalim, u izdanjima Ustanak naroda Jugoslavije 1941, 2 (Beograd 1963), Zagrebačka panorama (1964), Iseljenički kalendar (1965–66), Zadarska revija (1965, 1967), Forum (1966–67), Vjesnik (1966), Kolo (1967), Vjesnik u srijedu (1968), Kritika (1970), Hrvatski tjednik (1971), Imotska krajina (1971), Zagreb 1941–1945, 1 (Zagreb 1982) i Zaprešićki godišnjak (1996, 2004). Njegov elaborat Suvremene evropske migracije s osvrtom na selenja iz SR Hrvatske (1969) čuva se u knjižnici Ekonomskoga instituta u Zagrebu, a osobni fond, uključujući nedovršeni rukopis knjige o lepoglavskom zatočeništvu te dnevničke zapiske (i s bojišta Domovinskoga rata), u HDA.