KOMPANJET, Zoran

KOMPANJET, Zoran, pjesnik, humorist i pravnik (Opatija, 17. VIII. 1919 — Rijeka, 16. IV. 2003). Gimnaziju završio 1937. u Sušaku te apsolvirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zatvoren 1941. i interniran u Italiji, gdje je 1943. postao zapovjednikom partizanske postrojbe. Studij nastavio u Camerinu i ondje 1946. diplomirao te doktorirao tezom Fondamento e scopo della pena. U Rijeci 1946–55. radio u Uredu za prevođenje, u pravosuđu i lokalnoj upravi, potom u poduzeću Lukadrvo. Predavao gospodarsko pravo na Ekonomskom fakultetu od 1962, postavši 1963. docentom, 1965. izvanrednim i 1970. redovitim profesorom, te na Pravnom fakultetu od 1975. do umirovljenja 1982. Rektor Sveučilišta u Rijeci 1976–78. Baveći se pretežno pravom društava, trgovačkim i pomorskim pravom, objavio je više monografija, brošuru La gestione nelle aziende portuali jugoslave (Udine 1966) te radove u periodicima, zbornicima i priručnicima Naša zakonitost (1963), Pomorski zbornik (1964), Ekonomika preduzeća (Beograd 1965–66), Privreda i pravo (1967–68, 1971), Zbornik radova o problemima pomorske privrede (Rijeka 1969), Arhiv za pravne i društvene nauke (Beograd 1970, 1974), Zbornik radova Ekonomskog fakulteta u Rijeci (1971–72), Veliki pravni priručnik (Beograd 1972, 1977), Anali Pravnog fakulteta u Beogradu (1978–79), Enciklopedija imovinskog prava i prava udruženog rada, 3 (Beograd 1978) i Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci (1980). Pisao je pjesme, pripovijetke, crtice i humoreske. Humornim lirizmom blizak poetici D. Gervaisa, proširio je tradicionalnu tematiku čakavskoga pjesničkoga izričaja te oblikovao samosvojan pjesnički opus. U zbirkama dinamičnih stihova jednostavnoga rimarija i duhovitih paradoksa Kvadri (1959) i Sakakoveh nas je (1961) humoristično-satiričnim skicama zavičajnoga krajolika i zgoda iz djetinjstva te portretima čudaka skučene primorske svagdašnjice oživljuje sliku rodne Opatije pod fašističkom Italijom. Na standardnoj štokavštini, s umetnutim čakavskim dijalozima, napisao zbirku pripovijesti i crtica s galerijom prepoznatljivih suvremenika Takvi smo, pa što (1974), četiri tematski i likovima povezane humoreskne cjeline Opasne riječi (1989) te komediju Šete bandjere (1977; praizvedba 1975, Narodno kazalište Ivana Zajca) u kojoj ismijava političko kameleonstvo. Objavio izbore Zibrane pesni (1971) i Svêt bi bil lêp (1995) te knjigu izabranih i novih pjesama i humoreska Stare i nove besedi (1999) s proširenom komedijom Šete bandjere. Književnim prilozima surađivao u izdanjima Jurina i Franina (kalendar, 1959–61, 1965, 1968), Riječka revija (1967–68), Dometi (1970, 1976), Kamov (1970), Krčki zbornik (1971), Arena (1973), Novi list (1975), Zbornik Ivan Matetić Ronjgov, 1–2 (Rijeka 1983–1993), Književna Rijeka (1998–99) te Istarska Danica i Čakavska beseda. Na liburnijsku čakavštinu preveo Ruzzanteovu komediju Muškardin (Kamov, 1970; Rijeka 2002), libreta C. Goldonija Mića placa i Žventula (kazališne izvedbe) i roman L. Martinija Novi dom (Rijeka 1989) te preradio dramu V. Cara Emina Na straži (TV izvedba 1978). Pjesme su mu uglazbljivane (D. Prašelj, Leo Ivančić) i prevođene na talijanski (Panorama, 1975; Tra pietre e mare. Rijeka 1976), a dijelovi Šete bandjere na engleski jezik (Most, 1978). Autor je pjesama u grafičkoj mapi Josipa Butkovića Kvarnerske igre (Rijeka 1994). Uvršten u antologije i preglede Besede s kamika i z mora (Rijeka 1968), Korablja začinjavaca (Rijeka 1970), Puntarska čakavska beseda (Rijeka 1975), Istarska pjesmarica, 2 (Pula 1989), Pul Matetićevega ognjišća, 2–6 (Viškovo—Ronjgi 1994–2006), Javorika opatijska (Opatija 1995), Zlatna lira čakavska (Žminj 1998). Suosnivač je Kulturno-prosvjetnoga društva »Ivan Matetić Ronjgov« 1977. i urednik njegova niza Naš kanat. Dobitnik Nagrade grada Rijeke za životno djelo 1995.