KORENIĆ, Stjepan

KORENIĆ, Stjepan, publicist (Bosiljevo, 4. X. 1856 — Zagreb, 27. XI. 1940). Gimnaziju polazio u Karlovcu i Zagrebu, gdje je diplomirao na Bogoslovnom fakultetu i bio zaređen za svećenika 1881. Kapelan u Petrinji, u Zagrebu kateheta u Višoj djevojačkoj školi i Ženskoj učiteljskoj vježbaoni te nastavnik u Ženskoj učiteljskoj školi sestara milosrdnica 1881–86, nastavnik u riječkoj gimnaziji 1886–87, potom u Zagrebu predstojnik nauka u Plemićkom konviktu od 1887, kateheta u Ženskom liceju i stručnoj školi 1892–96. Prebendarom zagrebačke prvostolnice postao je 1896, bio kanonik Zagrebačkoga kaptola, obnašao više crkvenih dužnosti (začasni prisjednik pa izvjestitelj Duhovnoga stola, katedralni župnik, provinodalni egzaminator iz pastoralne teologije, komarnički arhiđakon, prokustos prvostolnice, predsjednik Odbora za restauraciju katedrale). Bio je odgovorni urednik Katoličkoga lista 1896–1904, urednik i suradnik Prijatelja naroda 1904–06. i gradski zastupnik 1910–19. Promičući ideju organiziranja nestranačkoga hrvatskoga katoličkoga pokreta, predvodio je skupinu svećenika koji su 1899. od nadbiskupa J. Posilovića ishodili odobrenje za održavanje Prvoga hrvatskoga katoličkoga sastanka (kongresa), iduće godine imenovan je tajnikom njegova Središnjega odbora te mu je sastavio program rada i poslije uredio i u Zagrebu dao tiskati brzopisne zapiske (Prvi hrvatski katolički sastanak obdržavan u Zagrebu dne 3, 4. i 5. rujna, godine 1900). Istupao je potom protiv Čiste stranke prava (Hrvatsko pravo zamjeralo mu je 1901. jugoslavenstvo i konzervativizam) i kritizirao Hrvatski katolički pokret zbog vezanosti uz nju, protivio se osnivanju novih katoličkih organizacija i pokretanju novih glasila (Hrvatska straža, Hrvatstvo) držeći ih suvišnima i uzrokom podjela, te je 1904, ne želeći objaviti osnivački proglas Hrvatskoga katoličkoga tiskarskoga društva, podnio ostavku na mjesto urednika Katoličkoga lista. Nakon 1918. pristajao uz unitarističku Demokratsku stranku, poslije SDS (predsjednik zagrebačke organizacije 1928). Za šestosiječanjske diktature veza je hrvatskim političarima (V. Maček, V. Vilder) sa S. Pribićevićem, s kojim se dopisivao i posjećivao ga u izbjeglištvu u Austriji. U njegovoj su se kući na Kaptolu susretali i skrivali Maček, I. Pernar, A. Trumbić, Vilder. — Pisao je o aktualnim crkvenim, društvenim, političkim i kulturnim prilikama. Polemizirao sa Srpskim Sionom, Branikom i Srbobranom braneći djelatnost nadbiskupa J. Stadlera i stajališta Katoličke crkve prema pravoslavlju (osobito nakon 1896. i enciklike pape Lava XIII. o sjedinjenju Istočne i Zapadne crkve), napadao suvremene smjerove u književnosti i likovnoj umjetnosti (poglavito verizam i modernu) objavivši neke svoje priloge iz Katoličkoga lista kao knjižice (Nekoliko misli k našemu umjetno literarnom pokretu. Zagreb 1899; Osvrt na kritiku druge hrvatske umjetničke izložbe. Zagreb 1901). Osim s I. Kršnjavim, u 1890-ima polemizirao s A. Mahničem koji je kritizirao katolički tisak zbog nedostatne obrane vjere, s F. Folnegovićem i Š. Brusinom o liberalnim idejama i slobodnom zidarstvu u Hrvatskoj, s F. Spevecom zbog navodnoga iznošenja protucrkvenih stajališta i poricanja katoličkih vjerskih istina. Nakon odgovora M. Stepinca na njegovu kritiku Hrvatskoga katoličkoga pokreta i lista Hrvatstvo (Da li je dosadašnji katolički pokret u Hrvatskoj uspio? Ako nije uspio, za što nije uspio? Zagreb 1908) napisao je polemični spis Nekoliko misli k crkvenoj politici u Hrvatskoj (Zagreb 1909), a sa Stepincem je polemizirao i u knjižici U oči gradnje središnjeg dječačkog sjemeništa sa vlastitom gimnazijom u Zagrebu (Zagreb 1913). Novinske pak članke i polemike s F. Hefflerom i J. Obreškim oko zamjene sistematskoga katekizma biblijsko-historijskim dijelom je objavio u knjižicama U obranu istine (Sarajevo 1929) i Vjeronaučni udžbenici u našim narodnim osnovnim školama (Zagreb 1936). Surađivao i u Danici (kalendar, 1892), Hrvatskom učitelju (1892), Katoličkom listu (1892–94, 1907, 1912–16, 1919–23, 1925–28, 1936–38), Obzoru (1892–94, 1904, 1915–16), Narodnoj obrani (1904), Novom listu (1904), Jutru (1908–09), Narodnom djelu (1926), Riječi (1926, 1928), Hrvatu (1928), Narodnom valu (1928), Novom dobu (1928), Novostima (1928, 1933, 1935–36), Jutarnjem listu (1929, 1934–35, 1938–40), Spomenici vrhbosanskoj 1882–1932 (Sarajevo 1932). U povodu konferencije školskih nadzornika sastavio je kritičku brošuru o pučkom školstvu u Hrvatskoj Gdje je istina? (Zagreb 1894), a 1896. objavio etnografsko-filološku studiju o Stupniku kraj Zagreba (Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena; samostalno izd. Zagreb 1997). S talijanskoga je preveo djelo G. B. Paganija Pobožna duša (Zagreb 1892), za tisak priredio knjige A. Stolza Čovjek od rođenja do ženitbe (Zagreb 1894) i Čovjek od ženidbe do smrti (Zagreb 1895). Mnogi su njegovi članci nepotpisani, osobito u Katoličkom listu, a katkad se potpisivao Svećenik.