KOROĐSKI, Ivan II.

KOROĐSKI, Ivan II (Kórógyi, Korođ, Korog, de Korogh, de Gorog; Iohannes, János), mačvanski ban (?, druga pol. XIV. st. — ?, prije 3. IX. 1457). U vrelima se spominje od 1411. Potkraj 1434. sastao se u Požunu s bavarskim grofom Vilimom de Castellis i s njim obnovio ranije utvrđeno tobožnje srodstvo; Vilim ga je tada odredio za nasljednika ako sam ne bude imao potomstva, a K. je poslije svojemu posjedničkomu naslovu često dodavao »comes perpetuus de Castellis«. Od Svete je stolice 1439. molio neke povlastice za župnu crkvu Svetoga Trojstva u Osijeku, koje je bio patron. Kao pristaša kraljice Elizabete, udovice Alberta V. Habsburgovca, bio je član kraljevskoga vijeća 1439. te 1440. sudac kraljevske kurije i kraljičin izaslanik na dvoru poljskoga i budućega hrvatsko-ugarskoga kralja Vladislava I. Jagelovića. Za međuvlašća od Albertove smrti (27. X. 1439) do Vladislavova dolaska u Budim (svibanj 1440) nosio je prvi put naslov mačvanskoga bana i uz to požunskoga župana. Bio je među protivnicima novoga kralja što su ih kraj Bátaszéka (vjerojatno u siječnju 1441) potukle snage Ivana Hunyadija i Nikole Iločkoga; prema J. Thuróczyju, uspio je pobjeći s bojišta. Za vladavine Vladislava I. 1440–44. bio je u nemilosti, a za Ladislava V. Postuma Habsburgovca član je kraljevskoga vijeća 1444–47, mačvanski ban (s Iločkim) 1447–56, istodobno baranjski 1448–56, požeški 1450–56. i vrbaski župan 1453–55. Kao ban stolovao je uglavnom u Osijeku, sudio u sporovima između plemića i crkvenih ustanova u Vukovskoj, Baranjskoj i okolnim županijama. Posjed Veresegyház u Bačkoj županiji darovao je 1447. Hunyadiju i njegovim sinovima u znak zahvalnosti za učinjene usluge. S hrvatskim i ugarskim velikašima sudjelovao je potkraj 1448. u pregovorima sa srpskim despotom Đurđem Brankovićem o Hunyadijevu puštanju iz zatočeništva. Kao kraljevski izaslanik sastao se 1449. u Doboru s bosanskim kraljem Stjepanom Tomašem, koji se obvezao na savezništvo radi obrane od Turaka. U ožujku 1452. bio je u izaslanstvu koje se na saboru u Beču dogovorilo s austrijskim staležima te češkim i moravskim velikašima da se njemačkoga kralja Fridrika III. prisili da iz svojega skrbništva oslobodi malodobnoga Ladislava V. S Hunyadijem, Ladislavom IV. Gorjanskim, Iločkim i drugima sastao se u prosincu 1454. u Petrovaradinu radi vijećanja o ustroju protuturske obrane. Iz Osijeka je 8. II. 1456. pisao Ivanu Kapistranu, na njegovu zamolbu, o novostima glede turskih ratnih planova koje su mu dojavili bosanski kralj, srpski despot i albanski knez Juraj Kastriotić Skenderbeg. Sudjelovao u obrani Beograda za turske opsade 1456, što spominje Hunyadi u pismu kralju Ladislavu V. od 24. srpnja, a Kapistranov biograf G. Tagliacozzo zabilježio je da je s nešto konjanika sudjelovao u bitki jer Beograd pripada njegovu banatu. Ubrajao se među vodeće plemiće u Kraljevstvu, posjedovao utvrde ili kaštele u matičnom Korođu i Osijeku u Vukovskoj županiji, Baranyaváru (Branjin Vrh) i Harsányu (Nagyharsány) u Baranjskoj županiji te u mjestu Cseri (Sacoşu Turcesc) kraj Temišvara u Županiji Temes. God. 1453. preuzeo je polovicu posjeda i utvrde Ivankovo koju je prije uzeo pod zalog od obitelji Botoša Hrapkovskih. Te se godine spominje kao uživatelj utvrde Pečuški Varadin (Pécsvárad) u Baranjskoj županiji, koja je pripadala istoimenoj benediktinskoj opatiji. Kao vlasnik Karanca u Baranji, sporio se 1442–43. oko tamošnjega vinogorja s mačvanskim banom Ladislavom Morovićem, gospodarom susjednoga posjeda Vék (kraj Popovca). Talovci su mu 1449. založili posjed Draszád (kraj Aljmaša), koji mu je poslije prešao u trajno vlasništvo. God. 1453. dobio je u zalog, a 1454. kupio od Ladislava Čeha Levanjskoga posjed i utvrdu Nevnu (Levanjska Varoš) u Vukovskoj županiji, posjed i utvrdu Orljavac te posjede Tomicu, Hruščicu, Migalovce i dr. u Požeškoj županiji. Po svojoj je trećoj ženi, Elizabeti, kćeri Ivana iz banske loze Gorjanskih, 1450. stekao polovicu utvrde i posjeda Drenovac u Križevačkoj županiji. Iz toga je braka imao sina Gašpara, s kojim je 1453–54. vodio obnovljeni spor s benediktinskom opatijom u Cikádoru (Bátaszék) oko prava na ubiranje osječke brodarine i tržne malte.