KOROĐSKI, Stjepan I.

KOROĐSKI, Stjepan I (Kórógyi, Korođ, Korog, de Korogh; István, Stephanus), mačvanski ban (?, prije 1352 — ?, 1397). Prvi se put spominje 1352. s ocem Filipom III. kao malodobnik. Tridesetak godina poslije meštar je kraljevih vratara na dvoru Ludovika I. Anžuvinca i kraljice Marije 1382–83, mačvanski ban 1383–85, a 1383. i 1385. spominje se i kao župan Županije Krassó. Kraljica je 1384. darovala njemu i sinovima posjede vranskoga priora Ivana Paližne i njegova roda Paližnu, Živec i Kokošinu u Križevačkoj županiji. U toj se prigodi prvi put spominje s naslovom baruna. Nazočio je skupu hrvatskih i ugarskih velikaša u Požegi 1385, kad je dogovoreno da se radi pomirbe zavađenih velikaša razvrgnu zaruke kraljice Marije sa Žigmundom Luksemburgovcem. Kad su u proljeće 1386. pristaše Karla Dračkoga zauzeli Mačvansku banovinu te županije Požešku, Vukovsku i Srijemsku, opustošili su njegove posjede u Vukovskoj županiji, ali je on uskoro vratio izgubljena područja. U pratnji kraljica Elizabete i Marije i palatina Nikole I. Gorjanskoga za posjeta Slavoniji zarobljen je u bitki kraj Gorjana 25. VII. 1386. i s drugim plemićima odveden u Počitelj u Lici. Oslobođen nakon pada Počitelja u svibnju 1387, od lipnja je zapovijedao kraljevom vojskom u Baranji i Slavoniji koja se borila protiv snaga Ivaniša Horvata i porazila ih u Pobosuću. U tim sukobima zarobio je sudionike protudvorskoga pokreta Berislava Paližnu, Ladislava Seglačkoga i Stjepana III. Héderváryja, pa su se pobunjenici povukli u Bosnu. Za zasluge kralj mu je darovao 1387. vlastelinstvo Cseri (Sacoşu Turcesc) kraj Temišvara u Županiji Temes, 1388. utvrđeni grad i posjed Harsány u Baranjskoj županiji, 1389. posjede nevjernih Nemetinskih, tj. polovicu Nemetina i obližnjih sela Veliki i Mali Močar, Szilköz, Kovászdi i četvrtinu Asszonyfalve (sve Vukovska županija), a 1392. utvrđeni grad Košku s okolnim selima u Baranjskoj županiji, koji je pripadao pogubljenomu mu rođaku Seglačkomu. Kad je K. vratio Nemetinskima oduzete posjede, kralj mu je 1394. kao naknadu dao polovicu svojega vlastelinstva Ivankovo u Vukovskoj županiji. Odlukom dvorskoga sudca Emerika Bubeka stekao je i posjed Karanac u Baranjskoj županiji 1390. Skupina plemića iz Monoštora (Beli Manastir) osporila mu je 1392. pravo na Karanac, ali je Žigmund te godine potvrdio njegovo pravo na posjed. Darovnicom kraljice Marije iz 1391. stekao je suvlasništvo nad utvrđenim gradom Bijelom Stijenom u Križevačkoj županiji. U to je doba zaposjeo i posjed Tizin kraj Osijeka, koji je do tada pripadao Seglačkima, ali ga je kraljica Marija predala Alšanskima. Spominje se kao župan Županije Krassó 1388–89. i Kovinske županije (Keve) 1389. Sudjelovao je potkraj 1389. u Žigmundovu pohodu na zemlju Stefana Lazarevića i kneginje Milice u Srbiji i 1396. u bitki kraj Nikopola. Uz Nikolu Treutula, ponovo bio mačvanski ban 1394–97. Bio je oženjen nekom »banicom od Vezena iz pečuške dijeceze«, za koju se pokazalo da mu je srodnica u trećem koljenu pa su morali od pape tražiti dispenzu; odobrena im je 1389. uz uvjet da četvrtinu ženinih »miraza i darova« namijene za potporu siromašnim djevojkama u dobi za udaju.