KOROMAN, Veselko

KOROMAN, Veselko, pjesnik, pripovjedač, esejist i književni kritičar (Radišići kraj Ljubuškoga, 7. IV. 1934). Završio srednju ekonomsku školu 1956. i Višu pedagošku školu 1958. u Mostaru te studij južnoslavenskih književnosti i filozofije 1965. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je nastavnik u Čapljini i Doboju kraj Kaknja 1963–65, srednjoškolski profesor u Kaknju do 1966. i Visokom do 1971, od 1972. korektor i od 1974. lektor te urednik 1990–92. u sarajevskoj »Svjetlosti«, a 1993. savjetnik za kulturu i znanost u Predsjedništvu Hrvatske zajednice i Hrvatske Republike Herceg Bosne, potom u Županiji zapadnohercegovačkoj. Književnu suradnju započeo 1953. u listu Mlada Hercegovina (surađivao do 1956. i 1959–60), potom objavljivao poeziju, eseje, putopise, književne prikaze, kritike i članke te pjesničke izbore u periodicima Sloboda (1957–60), Polet (1958), Vidik (1958, 1963, 1968), Vidici (Beograd 1960), Književne novine (Beograd 1961, 1965, 1967), Naši dani (1961–62, 1970), Oslobođenje (1961–71, 1982, 1989–91), Telegram (1961–62, 1966–69, 1972), Život (1961–66, 1968, 1970–71, 1974, 1976, 1984; suurednik 1969–71), Putevi (1963, 1985, 1987), Rukovet (1963, 1966), Mogućnosti (1965–66, 1985, 1987), Republika (1965, 1967–68, 1971, 1979, 1987, 1992), Kolo (1966, 1971), Odjek (1966, 1969–73, 1975, 1977–84, 1987, 1989), Forum (1967, 1970, 1973, 1977–78, 1980, 1983, 1986, 1988, 1990, 1994, 2000), Izraz (1967–68), Vjesnik (1967–68, 1970–71, 1990), Le Journal des poètes (Bruxelles 1970), Večernje novine (1970), Borba (1971), Kršni zavičaj (1971), Politika (Beograd 1971–72), Studentski list (1971), Katedra (Maribor 1974), Književna reč (Beograd 1974, 1985–86), Lica (1974), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1979), Književna revija (1989–90), Napredak (1992–93), kalendar Napredak (1994), Osvit (1995–98, urednik), Hrvatsko slovo (1996–2001) i Hrvatska misao (1997–99). Kao pjesnik postmodernističkoga bosanskohercegovačkoga književnoga kruga, okrenut hermetizmu, nadrealizmu i simultanizmu, u petnaestak zbirka (Grad prema sjeveru, 1957; Crne naranče, 1965; Knjiga svanuća, 1967; Svjetiljka od trnja, 1971; Izabrane pjesme, 1975; Sjaj i rana, 1975; Na tom svijetu, 1977; Jezik na pašnjaku, 1984, Nagrada Udruženja književnika BiH 1985; Dok vlada prah, 1986; Zeleni se što je bilo, 1989; Na dan svega, 1997; U zemaljsko vrijeme, 2000; Sok od velebilja, 2001) prepleće tematsko-motivske konstante (djetinjstvo, zavičaj, drama kozmosa i čovječanstva, doživljaj samoće, egzistencijalne tjeskobe i metafizičke upitanosti). Težeći refleksivnosti, koja je više upitna i »začudna« nego skeptična, zaokupljen je misterijem stvari i bića, posebno neznatnih i običnih, kroz koje se nazire tajanstvo cjeline svijeta i postojanja, pri čem svojevrsno »uneobičenje« običnoga predočuje pjesničkom kontemplacijom, poglavito snovima, halucinantnim vizijama i osebujnim pjesničkim izrazom (neizravan govor, prevladavanje metafore i metonimije). Odsutnost usporedbe, retoričnosti i kićenosti, smisaona i psihološka motiviranost, istančan osjećaj za jezik – napose oslanjanje na njegovu zavičajnu, razgovornu i usmenoknjiževnu podlogu te traganje za skrivenim, iskonskim konotacijskim slojevima, višeznačjem i simboličkim ili arhetipskim potencijalom riječi – glavna su uporišta njegova jezgrovita pjesničkoga govora, kojim ga u književnoj kritici drže vrsnim »pjesnikom jezika«, a osebujan mu i autentičan opus gotovo samorodnom pojavom u hrvatskom suvremenom pjesništvu. U zbirkama književnokritičke esejistike, filozofsko-esejističkih zapisaka, lirskih meditacija, razgovora i putopisa Pogled iz zrcala (1974), Svijet ili dvije polovice (1979) te Potraga za cjelinom (1996) nastoji osvijetliti izvore pjesništva i vlastitu poetiku. U ispovjednoj, formalno dnevnički uobličenoj prozi labave romaneskne strukture i suvremene tematike Mihovil (1983) introspektivnim, slojevitim poniranjem u misaoni i doživljajni svijet glavnoga junaka psihološki i autobiografski otkriva osobna stvaralačka i duhovna načela, a o nastanku toga djela, svojoj poeziji i književnoumjetničkom postupku te reakcijama na političke i povijesne događaje govori u knjizi Razgovori o književnosti i ostalom (1998). Zbirka proznih minijatura, pripovijetka i novela Zemljom, snovi (1987) maštovit je preplet nesvakidašnjih motiva svijeta bajka, osobnih doživljaja i snova, kojoj u izdanju 2005. pridružuje zbirku triju novela Prijadranske kiše. U knjizi diskurzivnih tekstova (kritike, polemike, razgovori, govori i izvješća) Plaćene riječi (2003) daje sveobuhvatan presjek svojega književnokritičarskoga rada, u Sabranim pjesmama (2004), koje označuje kao testamentarno djelo, uz opširnu biobibliografiju, uspješno sintetizira vlastita polustoljetna pjesnička traganja, a u zbirci dokumentarno-biografskoga značenja Moja pisma suvremenicima (2006) objelodanjuje bogatu osobnu korespondenciju. Zaokupljen istraživanjem hrvatske književne baštine u BiH, sastavio je te opsežnom bibliografijom popratio antologije Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (Mostar—Split—Međugorje 1995), Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas (Mostar—Split—Međugorje 1996) i Hrvatska drama Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (Mostar 2008). Autor je stihova u grafičkoj mapi Đ. Sedera (Ljubuški—Zagreb 2002). Uvršten je u mnogobrojne antologijske izbore, kao što su Suvremeno hrvatsko pjesništvo (Zagreb 1972), Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1990), Naša ljubavnica tlapnja (Zagreb 1992), Skupljena baština (Zagreb 1993), Uskličnici (Zagreb 1996), Żywe źródło (Varšava 1996), Antologija suvremene hrvatske poezije (Zagreb 1997), U sjeni transcendencije (Zagreb 1999), Probrana baština (Zagreb 2001), Hercegovina (Zagreb 2002), Hrvatski putopis (Zagreb 2002), Međaši (2004). Pjesme su mu prevođene na talijanski, slovenski, rumunjski, makedonski, poljski, engleski, albanski, francuski, turski, ruski, esperanto, grčki i španjolski jezik. Dobitnik Goranova vijenca za ukupni književni rad 1997. te Nagrade »Dubravko Horvatić« za poeziju 2006.