KOS, Lada

KOS, Lada, pjevačica, skladateljica i pjesnikinja (Zagreb, 12. XI. 1944). Kći pjesnika Vinka. U Zagrebu 1963. završila gimnaziju, 1964. Muzičku školu »Pavao Markovac« (violina u V. Bačića) i 1968. diplomirala violinu u I. Weilanda na Muzičkoj akademiji. Od 1979. do umirovljenja 1996. samostalna umjetnica. Posvetila se šansoni kao autorica stihova, glazbe i aranžmana te interpretatorica. Debitirala 1962. kao pjevačica na natjecanju Prvi pljesak u zagrebačkom »Varijeteu«. Od 1966. priređuje glazbeno-poetske recitale s vlastitim i šansonama drugih autora, prateći se na glasoviru, gitari, harmonici i violini, a često nastupa i u suradnji (Lado Leskovar, Pjesme bunta i otpora kroz vjekove, 1980; Enes Kišević, I ništa te kao ne boli, 1984; P. Chevrel, Francuska šansona, 1987, snimljeno na istoimenu kasetu, Jugoton), od 1988. pretežno s Lelom Margitić (Igračka vjetrova, 1990, snimljeno na istoimenu kasetu, Best Music, 1994). Nastupala 1969–2004. na festivalima zabavne glazbe (Melodije Istre i Kvarnera, Slavonska Požega, Zagrebfest, Chansonfest, Split, Cro Patria, Opatija, Rogaška Slatina, Beogradsko proleće, Moskovsko ljeto) izvodeći vlastite i skladbe drugih autora (M. Bogliuni, Z. Golob, P. Gotovac, M. Kinel, M. Körbler, Z. Špišić) te osvajala nagrade (M. Lentić, Nakon ljubavi, Fajront, 1969–70; vlastite skladbe na Melodijama Istre i Kvarnera U mislima skrivam more, Mornarima, Moj brate, Čilimbeči, 1973–76; Tebi majko, 1978). Autorica je glazbe i aranžmana za stotinjak šansona na vlastite stihove (Naš prijatelj Albert, Balada o ljubavnicima, S.O.S., Ima još nade, Leptiri spavaju, U smiraju dana, Balada o bojama, Ključevi, Život je naš, Zbog ljubavi, U kući gdje stanuje vjetar, Moralisti) te isto toliko na stihove hrvatskih, francuskih i ruskih autora (D. Cesarić, J. Kaštelan, V. Kos, Kišević, M. Krleža, Vesna Krmpotić, Vesna Parun, J. Prevert, J. Pupačić, K. Simonov, A. B. Šimić, D. Tadijanović, T. Ujević). Održala je više od 2000 solističkih koncerata, oko 700 za Muzičku omladinu i više od 300 dobrotvornih, te nastupala u mnogobrojnim radijskim i TV emisijama. Od 1968. gostuje u inozemstvu (Italija, SSSR, Austrija, Francuska, Španjolska, Mađarska, Savezna Republika Njemačka). Snimila je nekoliko malih i LP ploča (Lada Kos, Jugoton, 1977), a 1969–74. u nakladi Kinel-Music tiskano joj je osam šansona. Odlikuje se dubokim i snažnim altom te ekspresivnom interpretacijom ljubavnih, angažiranih i protestnih šansona. Polazeći od literarno vrijednih tekstova u kojima je tražila osobnu emociju, dramski sukob, humanu i odgojnu poruku, stvorila je stilsku cjelinu s glazbom te pridonijela afirmaciji šansone u nas. Skladala i za glazbene drame (V. Parun, U čast darkerke Djevice Orleanske, 1988) i priče za djecu (H. C. Andersen, Djevojčica sa žigicama, 1990; J. Cvrtila, Ukradeno sunce, 1996), koje je izvodila s L. Margitić, glazbu za komorne mjuzikle za djecu (Kišević, Mačak u trapericama, 1981; Božica Jelušić, Slava voli Hranislava, 1983), scensku glazbu za večer poezije Sunce Pariza (Prevert, Teatar &TD, 1970) te za drame Hodanje prugom (Slobodan Šembera, Istarsko narodno kazalište, Pula, 1975) i Roberto Zucco (B. M. Koltés, Zagrebačko kazalište mladih, 1994). Pjesme objavljivala i u periodicima (Forum, 1980, 1–2), a priča Moj pas i ja uvrštena joj je u zbirku Svaka priča na svoj način. Hrvatska ženska kratka priča (Zagreb 2006). Stihovi su joj prevedeni na francuski, ruski, talijanski, esperanto i njemački (Die Gedichte und Lieder von Lada Kos. Freiburg 2007).