KOVAČEVIĆ, Milovan

KOVAČEVIĆ, Milovan, arhitekt (Koprivnica, 10. VII. 1905 — Zagreb, 29. VII. 1946). Sin pisca Andrije. Srednju tehničku školu završio 1925. u Zagrebu, arhitekturu studirao 1925–27. na Češkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu i na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1929. diplomirao, a 1935–43. bio asistent na katedri za graditeljstvo. Zaposlen 1929–30. u arhitektonskom atelijeru I. Fischera, 1930–32. u E. Šena. Vlastiti atelijer vodio od 1932. do 1943, kad je zbog suradnje s Crvenom pomoću zatočen i osuđen na smrt; izmaknuo pogubljenju i pridružio se partizanima. Radio u NOO za Slavoniju, potom u građevnim odjelima ZAVNOH-a u Topuskom i Šibeniku, gdje je 1944. vodio Urbanistički seminar i izveo regulacije mjesta Gradac i Bilice kraj Šibenika. Za Ministarstvo građevina NRH s B. Rašicom i Z. Strižićem 1945. izradio studiju regulacije Zadra. S Fischerom u Zagrebu realizirao stambeno-poslovnu uglovnicu Deutsch (Preradovićeva ul., kbr. 5, 1928–29), sa Šenom projektirao i izveo stambeni blok JAZU na Trgu žrtava fašizma, kbr. 10–13 (1930–33, danas Dom zdravlja studenata i Studentski dom), i prvu fazu Tehničkoga fakulteta u Kačićevoj ul., kbr. 26 (1937–40, danas Arhitektonski fakultet) te radio na realizaciji stambeno-poslovne zgrade Šen u Gundulićevoj ul., kbr. 34 (1931–32). Samostalno projektirao i izveo višekatne stambene zgrade, Mihun (Klaićeva ul., kbr. 60–62, 1931–32), uglovnicu Stojsavljević (Petrinjska ul., kbr. 47, 1937–38) – tipične primjere zagrebačke moderne – i Zuber (Petrova ul., kbr. 99, 1942–43) te više obiteljskih kuća i vila (Kovačević u Kozarčevoj ul., kbr. 35, 1932–33; Švertasek u Schrottovoj ul., kbr. 23, 1938–39; Kamenarović u Rockefellerovoj ul., kbr. 33, 1938–39; Nemet na Goljaku, kbr. 48, 1940–41). U Zagrebu sudjelovao u natječajima za parcelaciju i izgradnju Zakladnoga bloka na Jelačićevu trgu (1930, istovrijedna nagrada), za Sokolski dom (1931, istovrijedna II. nagrada), Poljoprivredno-šumarski fakultet (1932, s Ferdinandom Florschützom, III. nagrada), Zagrebački zbor (1935, s Florschützom, otkup), Oficirski dom (1937), Željezničarsku bolnicu na Jordanovcu (1938, otkup) i hotel s plivalištem »Srebreno« (1942, istovrijedna I. nagrada), u Splitu za osnovnu školu »Grad« (1928, otkup) i Oceanografski institut (1930, sa Šenom), u Osijeku za Hrvatski dom (1928, s J. Pičmanom, II. nagrada) i zgradu Okružnoga ureda za osiguranje radnika (1934, otkup), u Ljubljani za željeznički kolodvor (1931, s V. Antolićem, otkup), u Sarajevu za Gradsku štedionicu (1931, s Pičmanom, II. nagrada), u Sušaku za Hrvatski narodni dom (1934–35, otkup) te u Beogradu za Ministarstvo građevina (1938, otkup), Upravu državnoga monopola (1939, istovrijedna II. nagrada) i Željezničarsku bolnicu (1940, II. nagrada). Na natječaju za tipske banovinske pučke škole 1940–41. dobio I. nagradu za školu u Gorskom kotaru. Izradio je studije regulacija Stubičkih Toplica (1932), zagrebačkoga Kaptola (1934, sa Šenom) i Željezničarske stambene zadruge Maksimirski brijeg (1941) te sudjelovao u natječajima za regulatorne osnove Niša (1935, III. nagrada) i Sušaka (1935–36). Izlagao u Zagrebu sa Šenom 1935. te skupno 1932. na izložbi Kluba hrvatskih arhitekata i 1938–39. na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti. Svojim je realizacijama i mnogobrojnim natječajnim rješenjima promicao i razvijao arhitekturu internacionalnoga stila.