KOYDL, Nikola

KOYDL, Nikola, slikar (Karlovac, 6. II. 1939). Završio gimnaziju u Splitu 1958, na ALU u Zagrebu diplomirao 1962 (Đ. Tiljak) i bio suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića 1962–69. Ondje od 1984. asistent, 1986. docent, 1991. izvanredni i od 1996. redoviti profesor. U početku zaokupljen fenomenom svjetlosti, stvara u ulju i temperi djela izrazitih kolorističkih i gestualnih vrijednosti u duhu apstraktnoga ekspresionizma (Svjetlost III, 1964; Izvor svjetlosti II, 1965, MSU u Zagrebu, dalje MSUZ). Potom slika plohama intenzivne kromatske dinamike, bliskim američkomu slikarstvu obojena polja (Polja s visina, 1967), te otkriva krajolik, koji postaje središnjom temom njegova opusa. Potkraj 1960-ih raščlanjuje motiv, konkretan krajolik, te ga, približavajući se poetici minimalne umjetnosti, krajnjom redukcijom boja i oblika sažimlje ostvarujući ga ponovo u reljefu (Polja, 1968, MSUZ). Iskoračujući u prostor, oblikuje piktoplastike, isprva u drvu (Pejzaž XXXVIII, 1969; Pejzaž XXXIX, 1970, MSUZ), potom u stakloplastici (Sjećanje na Učku, Zeleni pejzaž, Krajolik i Sljeme II, 1971). Oslobađa boju u najčišćim primarnim i komplementarnim suzvučjima te napetim odnosima velikih jednobojnih ploha blistavih boja – kojima često pristupa tonski, a dokida trag ruke – i pojednostavljenih organskih oblika stvara slikarski oprostorene krajolike. Vraćajući se ulju, u 1970-ima nastavlja istraživati odnos forme i boje te razvija apstraktnu ikonografiju; statične velike plohe suprotstavlja geometriji krivulje te uvodi dijagonalu, kojom razbija horizont (Sivi krajolik, 1973; Krajolik na crnom, 1976; Nestajanje krajolika i Maglovito jutro, 1977). Potkraj 1970-ih motiv krajolika svodi na znak; apstraktne oblike jasnih, preciznih obrisa osamostaljuje u središtu slike (Žuta slika, 1977–78; Planina, 1978–79; Slika sa zelenim nebosklonom/Slika 79, 1979, MG; Crni krajolik, 1979–80) postižući najveći stupanj geometrijske apstrakcije. Potom preko cijeloga kadra rasprostire jednolični motiv krajolika, često mu pristupajući hiperrealistički (Neplodna zemlja, 1980–82; Zagađena zona I, 1982; Uništeni krajolik I, 1981–82; Blizu obale, 1982). Slijedi niz ciklusa u olovci i drugim grafičkim tehnikama, u kojima precizno poput tehničkoga crteža tretira formu sprežući organske i geometrijske oblike, što rezultira prikazima apstraktnih, egzaktno fantastičnih »predmeta« (Kretanje ruku, 1984–85; ciklus Crteži, 1985; Hladno jutro, Noćna plovidba i Staklena skulptura, 1985; Luk, 1986) te pokušajima oblikovanja čistih osjećaja, unutarnjih duhovnih krajolika (Crna slutnja/Noć i Osjećaj ljubavi, 1985; Trenutak straha II, Tjeskobno stanje i Uznemirenost, 1994; Nešto u meni II, 1996). Istodobno se vraća stakloplastici materijalizirajući »objekte« s crteža u stvarnost (Plavo-žuti objekt, 1987; Kretanje ruku i Jutarnja bura, 1988; Noćna plovidba II, 1989). Stvarajući vlastitu zagonetnu ikonografiju na spoju osjetilnoga i razumskoga, oblikuje djela snažna erotskoga naboja (Nježni dodir i Unutarnji nemir, 1994, Uzbuđenje II, 1997, crteži; Feelings, 1995, Začeće I, 2001, Erotski snovi, 2004, ulja) i biljnih oblika (Cvijet IX, 1997, crtež; Cvijet za Darka Ćurdu, 2003, ulje) te ciklus crteža posvećuje kriptogramima (1997). Identificirajući zajedničke kulturne kodove s kineskom civilizacijom, 1991–93. oblikuje ciklus objekata u kombiniranoj tehnici (Iz Zabranjenoga grada I, Sjećaš li se Kine?). Na prijelazu stoljeća svoje objekte, kojima je materijalizirao doživljaj viđenoga ili osjetilnoga, pretvara u slikarski motiv; u ulju i akriliku slika perfekcionistički definirane apstraktne oblike blještava kolorita, očišćene od svih narativnih i asocijativnih slojeva (Kriptogram XVIII, 1997; Žuti objekt, 2000; Objekt u žutom prostoru i Objekt I, 2001; Staklena skulptura, 2003; Kriptogram, 2004; Metalno-stakleni objekt, 2006). God. 1977–87. u olovci i kombiniranim tehnikama stvara portrete književnika i slikara koji su utjecali na njegov svjetonazor (Otto Freundlich, 1977; Beckett i Virginia Woolf, 1982; Ljubo Babić, 1985; Jacques Villon, 1987). Oblikuje i skulpturu (Šuma, 1977; Planina I, 1978). Njegova Školjka (1981) u bronci postavljena je na Meštrovićevu trgu u Zagrebu. Samostalno izlagao u Zagrebu (1966, 1967. sa Z. Drempetićem Hrčićem i M. Bosancem, 1972, 1974, 1979, 1982, 1984, 1986–88, 1990 – Nagrada »Josip Račić«, 1993–94, 1996. s Hrvojem Đukezom i Hrvojem Mitrovom, 1997, 1999, 2002–04), Splitu (1975, 1986, 2002), Hvaru (1983), Karlovcu (1989, 2002), Dubrovniku (1996), Velikoj Gorici i Rijeci (1997), Istanbulu (1998), Rovinju (1999), Samoboru (2001), Slavonskom Brodu, Čakovcu, Požegi i Šibeniku (2002), Varaždinu (2005), Kleku (2006) te na skupnim izložbama Biennale mladih (Rijeka 1964, 1966, 1969 – nagrada, 1972–73), Zagrebački salon (1965–66, 1969 – nagrada, 1970, 1972–75, 1978 – nagrada, 1984, 1987, 1990, 1995), ULUH/HDLU (od 1966), Expo ’67 (Montréal 1967), Beogradski trijenale (1967, 1970, 1988), Salon mladih (Zagreb 1968 – nagrada, 1969 – nagrada, 1971), Suvremena jugoslavenska umjetnost (Kairo 1969), Zagrebačka izložba crteža/Hrvatski trijenale crteža (1969, 1973 – nagrada, 1975, 1977, 1979, 1981 – nagrada, 1983, 1985, 1996, 1999), Splitski salon (1970), Plavi salon (Zadar 1974, 1996), Trijenale jugoslovenskoga crteža (Sombor 1975, 1981 – nagrada, 1984), Triennale hrvatskoga kiparstva (Zagreb 1976, 1982, 1988, 1991), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Mediteranski bijenale (Aleksandrija 1980, 2005), Konkretističke tendencije i suvremeno iskustvo (Zagreb 1981), Likumove generacije (Zagreb 1981, 1984, 1986), Međunarodna izložba originalnoga crteža (Rijeka 1982), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Zagrebačka izložba grafike/Hrvatski trijenale grafike (1988, 1991–92, 1997 – nagrada), Međunarodni grafički biennale (Ljubljana 1989 – nagrada, 1991, 1993, 1995), Biennale suvremene hrvatske grafike (Split 1990 – nagrada), Biennale grafike (Maastricht 1993) i 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996). Objavio je grafičke mape Kvintu koji je uvijek zbog ljubavi odsutan (Zagreb 1988, stihovi R. Kunić, predgovor M. Bešlić) i Ave Europa, morituri te salutant (Zagreb 1991, tekst A. Finkielkraut). Bavi se ilustriranjem knjiga (Džudo. Zagreb 1984. i Kung fu. Zagreb 1987. Ž. Modrića). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« 1999.