KRAJAČ, Ivan

KRAJAČ, Ivan (Žan), političar, publicist i planinar (Senj, 15. XI. 1877 — ?, 1945). U Zagrebu završio gimnaziju 1896. i temeljem rigoroza doktorirao na Pravoslovnom i državoslovnom fakultetu 1902. Isprva vježbenik u Financijalnom ravnateljstvu u Zagrebu, nakon polaganja odvjetničkoga ispita 1904. zaposlio se u odvjetničkoj pisarnici I. Banjavčića u Karlovcu, a 1906. otvorio odvjetničku i bilježničku pisarnicu u Jastrebarskom. Tih godina uključio se u politički život kao simpatizer naprednjačkoga pokreta i stranke, potom i Hrvatsko-srpske koalicije. Za I. svjetskoga rata kritizirao je rad gospodarskih oblasti, promicao tzv. prijelazno ratno gospodarstvo i općenit njegov preustroj u Hrvatskoj (Hrvatski pokret, 1914, 29–30; Obzor, 1917, 259–260, 271, 294; brošure Gospodarsko približenje Monarkije i Njemačke te položaj Hrvatske i Prelazno gospodarstvo Hrvatske, njegova organizacija i zadaće, tiskane u Jastrebarskom 1918). Od 1918. djeluje u Savezu novčanih i osiguravajućih zavoda Kraljevstva SHS i njime ravna 1919–22. Nezadovoljan političkom situacijom i vladinom politikom, postaje članom Hrvatske zajednice. Kritizira zamjenu krune za dinar u omjeru četiri prema jedan – držeći ju velikom štetom za hrvatsko gospodarstvo (polemika s D. Dimovićem u Obzoru, 1921, 58–60) – zauzima se za organiziranje statistike proizvodnje te jačanje uloge seljačkih zadruga u trgovini (Jutarnji list, 1920; Obzor, 1920–22, 1924). Član HRSS (HSS) od 1925, u varaždinskom kotaru biran za zastupnika u Narodnoj skupštini 1925. i 1927. God. 1925. u tisku (Hrvat, Jutarnji list, Novo doba, Zagreber Tagblatt) analizira gospodarske probleme s obzirom na kreditnu krizu, traži gospodarski preustroj na osnovi međusobnoga pomaganja, napose čvršće gospodarsko povezivanje jadranske i sjeverne Hrvatske. Nakon političkoga zaokreta HSS, u srpnju postaje ministrom trgovine i industrije; nastoji oko ublaživanja centralizacije, promiče turizam, njegovim se zauzimanjem gradi jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Philadelphiji 1925. i sklapa trgovački ugovor s Austrijom 1926 (prijedlog ugovora s Italijom nije potvrđen u Skupštini) te popravlja položaj obrtnika Zakonom o Zanatskoj banci 1926. Njegova nastojanja oko promjene načina rada u većini gospodarskih grana, izjednačivanja državnih poreza te štednje u upravi dovela su do razilaženja s radikalima. Program predložen Ministarskomu savjetu 1926 – među ostalim, s idejom osnivanja savjetodavnoga Privrednoga vijeća – odbačen je, a on u Vladi marginaliziran. Tadanje ideje iznosio je u periodicima Agramer Tagblatt (1925), Iseljenik (1925), Narodni dnevnik (Ljubljana 1925), Bankarstvo (1926), Dom (1926), Gospodarski list (1926), Mesar (1926), Narodno bogatstvo (1926), Novo doba (1926), Privredni pregled (Beograd 1926), Radničko jedinstvo (Beograd 1926). Nakon izlaska iz Vlade na poč. 1927. kritizirao je njezin rad u Skupštini, osobito zbog odnosa prema dalmatinskim lukama te otkupa duhana u Hercegovini i Makedoniji. Tražio je da se gospodarska politika vodi na osnovi statističkih pokazatelja, upozoravao na slabosti državnoga proračuna. Istodobno se uključio u rad Oblasnoga odbora Zagrebačke oblasne skupštine kao predstojnik Odjela za financije. Istaknuo se trima prijedlozima oblasnih proračuna, poticao uređenje gospodarstva i turizma snažnijim prometnim povezivanjem hrvatskoga sjevera i juga (uvođenje zrakoplovnih veza, izgradnja i uređenje cesta), o čem je pisao u brošurama Problem turizma našeg Jadranskog područja (1927), Za izjednačenje poreza (1927), Budžet za godinu 1928/29 (1928), Šumska uprava i turizam u hrvatskom kršu (1928), izdanima u Zagrebu, te tih godina i poslije u periodicima Bankarstvo (1927), Dom (1927), Hrvatski planinar (1927–29, 1933), Narodni val (1927–28), Novi list (1927), Obzor (1927, 1929–30), Božićnica (kalendar, 1928), Naša sloga (1928–29), Seljačka prosvjeta (1928–29), Jutarnji list (1929–31), Književnik (1929–30), Hrvatski privrednik (1930), Privreda (1930), Privredna revija (1931), Lička sloga (1939) i Primorje (1939). Od uvođenja Šestosiječanjske diktature 1929. radi kao odvjetnik i bilježnik do 1934, kad odjavljuje pisarnicu. God. 1935. nije izabran u Skupštinu, prekida odnose s HSS i politički se pasivizira. U listopadu 1942. imenovan je vijećnikom u Državnom vijeću NDH. Napisao je brošuru Važnost Senja kao prirodnog središta Hrvatskog Primorja i zaleđa (Senj 1943), javio se člancima o prošlosti Zagreba (Spremnost, 1942) te nizom ideoloških o kulturnoj posebnosti Hrvata i geopolitičkom položaju Hrvatske (Spremnost, 1942–45; Hrvatski narod, 1943–44). Nestao je za povlačenja prema Austriji. — Zaslužan je za razvoj i promicanje planinarstva, među ostalim kao predsjednik Hrvatskoga planinarskoga društva 1921–25. Nastojao je oko osnivanja podružnica, gradnje planinarskih domova i skloništa, otvaranja planinarskih putova, otkrivanja velebitskih jama te tiskovne promidžbe. Njegovim zauzimanjem organizirani su prva planinarska izložba u Zagrebu 1922. i Prvi kongres hrvatskih planinara 1924. te su sagrađeni prvi planinarski dom na sjevernom Velebitu podno vrha Vučjaka 1927 (tzv. Krajačeva kuća; danas Planinarski dom Zavižan) i uzdužni visinski put od Zavižana do Oštarija 1930–33 (Premužićeva staza); po njem je nazvan kuk u današnjem Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Planinarskim temama surađivao je u periodicima Vienac (1912), Hrvatski planinar (1914, 1922–33), Obzor (1921, 1930), Jutarnji list (1922, 1924–25, 1931), Planinski vestnik (Ljubljana, 1922, 1933), Hrvat (1924), Svijet (1930, 1933), Naš vrt (1932) i Lički Hrvat (1933), sastavivši prvu od brošura Planinarski putovi (Zagreb 1920), a javio se i etnografskim prilozima s Velebita (Novosti, 1929; Obzor, 1932; Svijet, 1933; Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1934). Spisi nastali radom njegove pisarnice čuvaju se kao fond u DA u Zagrebu.