KRALJ-MILAROV, Ivka

KRALJ-MILAROV, Ivka (Milarov-Kralj, Kraljeva, Milarova), glumica (Zagreb, 5. III. 1856 — Zagreb, 3. XII. 1942). Učila glumu u J. Freudenreicha, 1873–74. usavršivala se u Beču u K. W. Meixnera. U zagrebačkom HNK debitirala 1871. kao Pavka (J. F. A. Bayard i G. Lemoine, Guščica iz Bukova) i nastupala do 1884, kad se udala za I. Milarova i odselila u Sofiju. Nastupajući 1871. u opereti Boissyska vještica I. Zajca, oštetila glasnice, pa se okrenula isključivo dramskomu repertoaru. Među stotinjak uloga, većinom naivka – po kojima je publici postala omiljena glumica i dobivala pohvalne kritike – istaknula se kao Fluretta (A. Moreto y Cabaña, Donna Diana, 1871), René (F. Halm, Divljan, 1873), Adela (E. Scribe, Prva ljubav, 1874), Vera (Charlotte Birch-Pfeiffer, Seljak gavan, 1874), Eliza (L. Sacher-Masoch, Muž bez predrasuda, 1876), Fifica (Wilhelmine Hillern, Oči ljubavi, 1879), Cyprienna (V. Sardou i É. Najac, Raziđimo se, 1881), Fanchon (C. Birch-Pfeiffer, Cvrčak, 1882), Jeanne (Delphine de Girardin-Gay, Lady Tartuffe, 1882), Ilka (G. Moser i F. Schönthan, Rat u mirno doba, 1882) i Hedviga (Elise Henle, Po intendanciji, 1884) te ulogom Ksande (Zatečeni ženik, 1878), koju je za nju napisao J. E. Tomić. Glumila i muške uloge (Charles, Jezuita i njegov pitomac A. W. Schreibera, 1875) te nastupala u Klagenfurtu, Grazu i Beču. U izvješću s gostovanja zagrebačkoga HNK u Dubrovniku (Vienac, 1875, 24, 26–28) pisala i o socijalnom položaju glumaca te položaju žena u kazalištu, a u nekrologu Ivani Bajzi (Vienac, 1882, 10–11) donijela jedan od rijetkih portreta glumica u XIX. st. Autorica je veselih igara Vatrogasci (izvedeno 1875) i Divljanka (izvedeno 1880) te drame Apostol (s Milarovom, izvedeno 1901). Pristajući uz pravaštvo, zauzimala se za približavanje jezika na sceni hrvatskomu standardu, a 1882. bila je među pokretačima mjesečnika Svjetlo, naprednoga »naučno-literarnoga žurnala«, zabranjenoga prije tiska prvoga broja. Posredovala je u kulturnim vezama između Bugarske i Hrvatske; zaslužna za osnivanje kratkotrajnoga prvoga bugarskoga muzikalnoga društva u drugoj pol. 1880-ih i gostovanja hrvatskih umjetnika u Sofiji, od kojih se ističe ono A. Mandrovića, koji je ondje na prijelazu XIX. u XX. st. organizirao prvu glumačku školu. Nakon povratka u Zagreb 1920. posvetila se pisanju memoara, vrijednoga izvora za povijest hrvatskoga kazališta (rkp. u Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta HAZU u Zagrebu).