KRALJEVA, Božena

KRALJEVA, Božena (Kralj, Kraljev), glumica (Zagreb, 11. XII. 1904 — Zagreb, 12. VII. 1989). Nećakinja glumice Ivke Kralj-Milarov. U Zagrebu završila nižu gimnaziju i dvogodišnju trgovačku školu te se zaposlila kao korespondentica, a 1921. upisala se u filmsku glumačku školu tvrtke »Jugoslavija«. Nastupila u filmu Strast za pustolovinama A. A. Vereščagina 1922. i od te godine na njegov poticaj polazila Državnu glumačku školu. Od 1924, kad je debitirala u ulozi Berte (A. Strindberg, Otac), do umirovljenja 1966. članica je zagrebačkoga HNK. Isprva je nastupala u ulogama tankoćutnih djevojaka, kao Anica (I. Vojnović, Maškarate ispod kuplja, 1924), Đurđa i Amélie (M. Begović, Božji čovjek, 1924, i Hrvatski Diogeneš, 1928), Druga opatica i Angelika (M. Krleža, Michelangelo Buonarroti, 1925, i Gospoda Glembajevi, 1929), Pulcheria (T. Strozzi, Ecce homo!, 1925), Mira (P. Petrović Pecija, Zemlja, 1926) i Dubravka (I. Gundulić, 1928). U stranom se repertoaru prvih glumačkih godina istaknula kao Beatriz (P. Calderón de la Barca, Gospođa đavolica, 1925), Eva Webster (G. Moser, Knjižničar, 1925), Liza (L. N. Tolstoj, Živi leš, 1928), Olga (H. Ould, Ples života, 1929), Ona (Klabund, XYZ, 1929) i Marija Vetsera (C. Anet, Mayerling, 1931) pokazavši da ima smisla i za ozbiljnije dramske uloge, ali i za salonsku komiku. Prepoznatljiva po boji glasa i cijenjena zbog vrsne dikcije, ostvarila je potom u klasičnom repertoaru uloge kao što su Marijana (Molière, Škrtac, 1930) i Aricija (J. Racine, Fedra, 1942), Klara i Margareta (J. W. Goethe, Egmont, 1938, i Faust, 1942), Amalija i Lady Mylford (F. Schiller, Razbojnici, 1942, i Spletka i ljubav, 1944), a od uloga u dramama u stihu zapažene su i one Roksane (E. Rostand, Cyrano de Bergerac, 1933) i Isabelle (Calderón de la Barca, Zalamejski sudac, 1940). U antičkom repertoaru bila je Alkestis (Euripid i H. von Hofmannsthal, 1932), Andromaha (F. Werfel i Euripid, Trojanke, 1939) i Kasandra (Eshil, Agamemnon, 1952). U povijesti hrvatskoga kazališta zapamćena je po mnogim ulogama u djelima W. Shakespearea, koje je iznimno uspješno tumačila tijekom cijele karijere. Bila je tako Hera (Mnogo vike ni za što, 1926), Miranda (Oluja, 1926), Giulietta (Romeo i Giulietta, 1929), Ofelija (Hamlet, 1929), Titanija (San ljetne noći, 1932), Lady Macduff (Macbeth, 1933. i 1938), Kordelija (Kralj Lear, 1935), Viola (Na Tri kralja, 1939), Desdemona (Otelo, 1947), Porzia (Mletački trgovac, 1954) i Gertruda (Hamlet, 1955), a izdvaja se uloga Gospe ispucane (Mjera za mjeru, 1964). U hrvatskom je repertoaru ostvarila još uloge Pavle i Deše Palmotića (Vojnović, Suton, 1934, i Allons enfants!, 1950), Vlahinjice i Sultanije (M. Ogrizović, Hasanaginica, 1935. i 1953) i Robinje (H. Lucić i M. Držić, Pir mladog Derenčina, 1939), te u dramatizacijama Dume (A. Šenoa i Strozzi, Čuvaj se senjske ruke, 1931), Grofice Tereze Baćani (Begović, Hrvatski Diogeneš, 1940) i osebujne Klare Grubarove (Šenoa i M. Dežman, Zlatarovo zlato, 1941). Nastupala je i u suvremenim hrvatskim dramskim djelima u ulogama kao što su Regina (S. Batušić, Komorni trio, 1935), Radojka (M. Božić, Skretnica, 1951), Vela (D. Roksandić, Nad ponorom, 1952), Slavenka Jurinić (J. Kulundžić, Čovjek je dobar, 1953), Udovica Kovacz (E. Šinko, Strašna sreća, 1954), Dejanira (M. Matković, Heraklo, 1958) i Marija (M. Feldman, Profesor Žič, 1960). Veće je uspjehe ostvarila u stranom repertoaru, a osjećajno nijansirana i psihološki duboko proživljena tragična uloga Ane Karenjine (Tolstoj, 1948) jedno je od njezinih najvećih umjetničkih ostvarenja; u ruskom je repertoaru bila i Tonja (V. P. Katajev, Kvadratura kruga, 1930), Aglaja Jepančin i Nina Aleksandrovna (F. M. Dostojevski, Idiot, 1936. i 1960), Katerina Ivanovna (Dostojevski, Braća Karamazovi, 1938), Vjera (I. A. Gončarov, Bezdan, 1940) i Natalija (M. Gorki, Vasa Železnova, 1946). Često je i u manjim ulogama ostavljala snažan dojam (Grofica Geschwitz, F. Wedekind, Lulu, 1930). Iako su u njezinoj glumačkoj biografiji najbrojniji likovi »žena bez identiteta«, koje su podređene likovima ljubavnika, muža ili oca, vrlo je uspješno tumačila i kompleksne, dramski jake ženske likove u suvremenom američkom repertoaru (Anna Christie, E. O’Neill, 1943; Birdie i Constance, Lillian Hellman, Male lisice, 1950, i Jesenji vrt, 1957; Linda, A. Miller, Smrt trgovačkog putnika, 1960); među njima izdvaja se kreacija Lukrecije Collins (T. Williams, Portret Madone, 1958), za koju je 1959. dobila Nagradu grada Zagreba, te ona Mary Tyrone (O’Neill, Dugo putovanje u noć, 1958), kojom je obilježila 30 godina umjetničkoga rada. Iz stranoga repertoara donijela je na scenu i raznolike kompleksne ženske dramske likove kao što su Mabel Dancy (J. Galsworthy, Lojalnost, 1933), Ema (E. Synek, Velika stvar, 1938), Anita (E. Gerber, Rajski vratar, 1941), Martirija (F. García Lorca, Dom Bernarde Albe, 1951) i Andromaha (J. Giraudoux, Trojanskog rata neće biti, 1952), sentimentalna Giulija (G. Gallina, Tako ti je na tom svijetu, dijete moje!, 1933) i Olga (F. Schreyvogel, Ljubav u proljeće, 1943), a smisao za komiku iskazala je kao Beatrice (C. Goldoni, Sluga dvaju gospodara, 1937) i Rina (B. Nušić, Pokojnik, 1938). Osim toga, bila je Jane i Marguerite Gautier (A. Dumas sin, Prijatelj žena, 1942, i Gospođa s kamelijama, 1945), Cécile (V. Sardou, Dobri prijatelji, 1943) te Judith (G. B. Shaw, Đavolov učenik, 1949). Nakon umirovljenja glumila je 1972. u Teatru &TD Grace u predstavi Jedan dan u smrti male Joe P. Nicholsa, 1974. ponovo zaigrala u Lorcinu Domu Bernarde Albe kao Marija Josefa u zadarskom Narodnom kazalištu, a u zagrebačkom HNK bila je Enona (Racine, Fedra, 1967) te u starijoj dobi posebno dojmljiva Shakespeareova Margareta (Kralj Richard III, 1978). U razdoblju između svjetskih ratova uspjela se istaknuti u snažnom ženskom ansamblu tumačeći velik raspon uloga, od klasičnih heroina, romantičnih ljubavnica i salonskih dama sve do izvrsno izrađenih, kompleksnih patopsiholoških likova. Odlikovala se dubokom emotivnošću, osjećajem za stil te produhovljenim i glumački fascinantnim scenskim nastupom. Posebno ju je izdvajao osebujan, mekan, topao i čist glas, koji je umjela modulirati prilagođujući ga pojedinoj ulozi. Nastupala je i na radiju, u TV dramama (Na taraci, 1960, Doktor Knok i Čuvaj se senjske ruke, 1964, sve u režiji D. Marušića; Posljednji Stipančići E. Galića, 1968), epizodama TV serija (Sumorna jesen Z. Bajsića, 1969, Nepokoreni grad Z. Tadića, 1982) te u nekoliko filmova (Pustolov pred vratima Š. Šimatovića, 1961). Sudjelovala je u radu Dramskoga studija pri HNK u Zagrebu te predavala glumu u glumačkoj školi i na ADU (1955–60). Dobitnica je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1970.