KRALJIĆ, Josip Antun

KRALJIĆ, Josip Antun (Josip, Josip Anton), pisac (Bogovići kraj Malinske, 14. III. 1877 — Mali Lošinj, 3. IX. 1948). Nakon završene učiteljske škole u Kopru 1896, učiteljevao u Sovinjaku, Draguću i Lanišću, potom, prešavši 1903. u privatne škole Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru, bio prvi hrvatski učitelj u novootvorenoj hrvatskoj školi u Malom Lošinju. Ondje se, sudjelujući u preporodnom pokretu na poč. XX. st., bavio kulturno-prosvjetnim radom; pokrenuo večernji tečaj za odrasle, supokrenuo tamburaški zbor, pjevačko i dramsko diletantsko društvo, večernji obrtnički tečaj i 1904. Pučku knjižnicu. Od 1908. djelovao među iseljenicima u Argentini, gdje je u Rosariju de Santa Féu te godine supokrenuo list Materinska riječ te priredio hrvatski iseljenički kalendar Jeka za 1910. Potom bio učitelj u Malom Lošinju, a 1913. ravnajući učitelj u Ičićima. Nakon vojne službe 1914–18, u Zagrebu se bavio humanitarnim radom u Narodnoj zaštiti. Od 1921. ravnajući je učitelj u Krku, potom školski nadzornik, od 1928. učitelj i tajnik Jugoslavenske matice u Splitu, a od 1931. do umirovljenja 1933. upravitelj đačkoga doma u Crikvenici. Preselio se u Šibenik 1936; za II. svjetskoga rata bio prosvjetni referent na Visu te suradnik za tisak pri ZAVNOH-u u Šibeniku, od 1945. u Malom Lošinju prosvjetni referent kotarskoga NO do ponovnoga umirovljenja 1947. Javno djelovanje započeo uređivanjem učeničkoga lista Pčela te suradnjom u listovima za mladež Nada (1895–96), Bršljan (1899–1904) i Smilje (1899–1900, 1913–14, 1916–21; 1924–27, 1929–39). Objavljivao je narodne pjesme u Narodnom listu (1901–02) te domoljubno-budničke stihove u Našoj slozi (1902–03, 1931) i Narodnoj prosvjeti (1906–08). Pokrenuo 1906. prvi hrvatski dječji list u Istri Mladi Istran (urednik do 1908) i prvi istarski kalendar za mladež Jorgovan (urednik do 1915) te objavio kalendar Ostroman (za 1907). Ozračjem istarskih preporodnih gibanja prožete su mu zbirke domoljubnih pjesama, priča i pouka za djecu i mladež Istranke (1926) i Sokolke (1927), u kojima je zaokupljen buđenjem narodne svijesti, zavičajnom svakidašnjicom te običajima i temama iz istarskoga seljačkoga života. U zbirci pjesama i priča Suze Istre (1931), prosvjedujući protiv talijanske kulturno-političke i gospodarske prevlasti i zatiranja hrvatskoga jezika, tematizira povijesni usud istarskih Hrvata te stihovima nostalgično-elegičnih tonova žali za prošlošću i slobodom. Opsežna, ilustrirana pjesnička zbirka Za našu djecu (1933), također s izrazitom nacionalnopreporodnom i didaktičnom namjenom, nadahnuta je istarskim krajolikom. Nastale kao kritika društvene zbilje i spjevane u muzikalnom desetercu i osmercu na štokavskom idiomu, pjesme su mu stekle veliku popularnost među istarskim hrvatskim pukom. Uvrštene su u zbirku M. Brajše Rašana Krasna zemljo Istro mila (Rijeka 1985) i antologiju Istarska pjesmarica, 1 (Pula 1989). Prozne, pjesničke i publicističke priloge objavljivao u periodicima Mladi Hrvat (1914), Čarobno vrelo (poslije Vrelo, Smilje – Vrelo, 1923–25, 1930–33, 1936–37), Mladi Istranin (Trst 1923), Narodna zaštita (1923, 1927, 1930), Školski almanah Više narodne škole u Đurđenovcu (1923–24), Pučka prosvjeta (1925–32), Dječji vjesnik (1926), Jadranska straža (1927–28, 1930–32, 1940), Jadranska vila (1928–39), Miroljub (Subotica 1928–30), Dnevnik (Subotica 1929–30), Istra (1929–36, 1938–40), Jadranska pošta (1929), Mladi stražar (1929–32), Mali Istranin (1930–39), Dom i škola (1932–39), Sušački glas (1933), Zov sa Jadrana (1934), Učiteljska riječ (1935), Školske svečanosti (1937–40), Dječje kolo (1938–39), Mornarsko-ribarski kalendar (1940), Hrvatski krugoval (1943) te u beogradskima Naš list (1921–24), Glasnik Podmlatka Crvenog krsta (1924–27, 1930–39), Dečji list (1930–31, 1933–36), Jugoslovenče (1931–32, 1935–37, 1940) i Dobro dete (1937–41). Skupljao je narodne pjesme i zagonetke, uredio knjigu narodnih priča iz Bosne Jelice Belović-Bernadzikowske (Hrvatske jelice. Pula 1908) i Spomen-knjigu Jugoslavenske matice u Splitu (Split 1930), prevodio s talijanskoga, španjolskoga i njemačkoga jezika. Potpisivao se inicijalima i pseudonimima D. Raskrižar, Dubo Raskrižar, Dubo Raskrižar Kneževgradski, D. Razkrižar, Lj. Raskrižar, Raskrižar. Ostavština mu se čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU i u Hrvatskom školskom muzeju.