KRALJIĆ, Nikola

KRALJIĆ, Nikola, pjesnik (Omišalj, 29. XI. 1930). Gimnaziju završio 1950. u Rijeci, diplomirao filozofiju 1955. te psihologiju 1972. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio u gimnaziji u Krku 1955–56, potom u Rijeci u Prihvatilištu i savjetovalištu za djecu i omladinu 1963–78. te kao psihoterapeut u Centru za socijalni rad do umirovljenja 1992. Nakon prvih stihova u kalendaru Jurina i Franina (1963) i Riječkoj reviji (1964; urednik 1976), pjesmama maritimnoga nadahnuća sudjelovao u zbirkama čakavske poezije Besedi s kamika i z mora (Rijeka 1968) i Korablja začinjavca (Rijeka 1969). Nagrađen potom na Saboru čakavskoga pjesništva 1971, objavio je zbirku Vrime (1972), u kojoj, odstupivši od konvencionalne deskriptivne lirike na čakavskom, baštini muzikalnost slobodnoga stiha, razvedenu metaforičnost i eksperimente u grafičkom ustroju od tradicije pjesništva modernizma na tragu T. S. Eliota i E. Pounda (A. Škunca). Trajno zaokupljen primorskim krajolikom, otočnim ozračjem, morem te sjevernojadranskom florom i faunom, nakon čakavskih zbirka Žedno more (1973) i Put košćere (1974), u kojima prevladavaju vitalizam i arhetipska zavičajna motivika, objavio je zbirku refleksivnoga ugođaja na standardnom jeziku U plimi vjetra (1974). Služeći se eufonijskim posebnostima čakavskoga idioma, afirmirao se i formom haikua (Čakavski haiku, 1977; ciklus Japanci u Salonu u zbirci Salon Kijec, 1994). Zaokret prema sintaktičko-semantičkom ludizmu i grafičkoj redukciji u štokavskim zbirkama Poludio od riba (1982) i Dinarida (1984) nastavlja i u zbirkama sa značajkama poetskoga hermetizma Trag (1985), Poruka (1988) i Duša morda z burum leti do mora (1993), u kojoj se ciklusom lapidarnih pjesama u prozi, Duhi padaju u barke, približava dalekoistočnoj književnoj formi haibuna. Pjesmama u prozi Pikarske pjesme o Ani i Bartolu (1998) potvrdio se kao autor postmodernističke geste, interpoliravši autobiografske teme u persiflažu pikarskoga romana. Sklon aforističkomu izričaju i misaonoj jezgrovitosti, u poetskim minijaturama i pjesmama u prozi (ciklus Drugi san u zbirci Kaškino zobo, 2001) postignuo je jezičnu preciznost i ekonomičnost, miješajući štokavski standard i omišaljsku čakavštinu. Objavio i druge zbirke, ciklus pjesama za djecu (Za Eddu. Galeb, 1981, 5), izbor čakavskih pjesama (Ćapivanje kanta, 1987), izbore iz cjelokupna opusa (Izabrane pjesme, 1995) i pjesama u prozi (Prst u moru, 1999), Sabrane pjesme (2007) te anegdotalne intimne zapiske Moj prijatelj Oton (2006) – sjećanja na društvena i kulturna zbivanja na Krku i u Hrvatskoj u drugoj pol. XX. st., posvećena O. Glihi. Pjesmama i prijevodima s talijanskoga i engleskoga surađivao je u periodicima Dometi (1968, 1970–71, 1973–77, 1979, 1982, 1985–86, 1989, 1992, 1995), Jurina i Franina (1969–70), Oko (1976), Novi list (1977), Forum (1979, 1991), Rival (1991), Republika (1992, 2008), Književna Rijeka (1997–98), Hrašće (1998), Novi Kamov (2001, 2006) i La Battana (2004). Zastupljen u antologijama Puntarska čakavska beseda (Rijeka 1975), Suvremeno dijalektalno pjesništvo Primorja i Podravine (Rijeka—Koprivnica 1980), Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća (Rijeka 1987) i Skupljena baština (Zagreb 1993), prevođen je na talijanski i engleski jezik. Suosnivač ogranka DHK u Rijeci 1990. Dobio je nagrade »Drago Gervais« 1980, 1982. i 2007, »Ramiro Bujas« 1981, grada Rijeke 1995. i općine Omišalj 2006. te Povelju DHK »Visoka žuta žita« 1998.