KRČA, Drago

KRČA, Drago, glumac (Kutina, 1. IX. 1923 — Zagreb, 22. III. 1998). Gimnaziju polazio u Koprivnici. God. 1943. priključio se Kazališnoj družini Kalničkoga partizanskoga odreda, 1944. u Topuskom prešao u Centralnu kazališnu družinu ZAVNOH-a (Milan, Š. Šimatović, Pobjeda nije mramor), a potom u Kazalište narodnoga oslobođenja Hrvatske u Splitu. U dramski ansambl zagrebačkoga HNK (HNKZ) primljen je 1945, kad je započeo i polaziti Zemaljsku glumačku školu, koju je ubrzo napustio zbog bolesti; izobrazbu nastavio 1947–48. u Dramskom studiju HNKZ (T. Strozzi). God. 1953. sudjelovao u osnivanju Zagrebačkoga dramskoga kazališta (ZDK, od 1970. Dramsko kazalište »Gavella«) te ondje bio u angažmanu do 1976. Od 1954. bio je i asistent na ADU, na kojoj je 1976. izabran za višega predavača, a potom izvanrednoga profesora glume; umirovljen 1989. Visok, u mladosti vitak, žive gestikulacije te izrazito zvonka glasa, u HNKZ dobivao je uloge tzv. mladih ljubavnika. Debitirao je kao Vasja (V. P. Katajev, Očinski dom, 1945), potom bio Maro (M. Držić, Dundo Maroje, 1946), Branko (S. Kolar, Sedmorica u podrumu, 1949), Miljenko (I. Gundulić, Dubravka, 1951), Orsino (W. Shakespeare, Na Tri kralja, 1951) i Mladić (T. Williams, Staklena menažerija, 1952). Te izvedbene klišeje počeo je napuštati na poč. 1950-ih, u naslovnoj ulozi venezuelskoga časnika koji se žrtvuje za slobodu u drami Montserrat E. Roblèsa (1951), a napose u dobro ocijenjenim interpretacijama neurotičnih likova Krešimira Horvata (Vučjak, 1950) i Aurela (Leda, 1953) M. Krleže, u režiji B. Gavelle, kojima je 1954. u prvim predstavama ZDK dodao slične Krležine likove Kadeta Horvata (U logoru) i Pavla (Golgota), također u Gavellinoj režiji, te Johna Proctora (A. Miller, Vještice iz Salema, 1954). Prekretnicu u izboru uloga i načinu njihova tumačenja, potaknutu promjenom izgleda, navijestila je komična uloga Richarda Shermana (G. Axelrod, Sedam godina vjernosti, 1955). Slijedio je niz ostvarenja u kojima je nesklad između svojega korpulentnoga tijela i gotovo piskutava, isprekidana glasa vješto unosio u karakterizaciju grotesknih i komičnih likova: Macbeth (Shakespeare, 1957), Dživo (Držić, Skup, 1959), Kajgana (N. V. Gogolj, Ženidba, 1960), Ivan (V. Kljaković, Hanibal, 1961, Sterijina nagrada), Trigorin (A. P. Čehov, Galeb, 1962), Vatelin (G. Feydeau, Magarac, 1963), Orgon (Molière, Tartuffe, 1964), Direktor (L. Pirandello, Šest lica traže autora, 1965), J. E. Rockefeller (R. de Obaldia, Vjetar u granama sassafrasa, 1966), Gazda Japica (Krleža, Kraljevo, 1970), Chandebise/Poche (Feydeau, Buba u uhu, 1972) i Bruno (M. Grgić, Džimi odlazi, 1975); vrhunac je u toj vrsti uloga postignuo u istom kazalištu kao tragikomični Sir John Falstaff (Shakespeare, Henry IV, 1980, Nagrada »Vladimir Nazor«) i Profesor (D. Jelačić Bužimski, Gospodar sjena, 1992). Potkraj 1960-ih tumačio je i nekoliko govorno, mimički te gestualno pomno razrađenih kompleksnih dramskih likova, poput usamljenih buntovnika protiv društvenih norma ili represivnoga političkoga režima Dr. Thomasa Stockmanna (H. Ibsen, Neprijatelj naroda, 1967), Jamesa Tyronea (E. O’Neill, Mjesečina za jadnike, 1967), Galilea Galileija (B. Brecht, Život Galilejev, 1969) i Dantona (G. Büchner, Dantonova smrt, 1969) te lukavoga istražitelja Porfirija Petroviča (F. M. Dostojevski i B. Violić, Zločin i kazna, 1968). U tim je ulogama dosljedno primjenjivao Gavellino redateljsko i pedagoško shvaćanje kontekstom motivirana govora kao temelja glumačke interpretacije lika. Uspješno je nastupao i u Teatru &TD, napose u praizvedbama tekstova A. Šoljana (Dioklecijan, Dioklecijanova palača, 1969, Zlatni lovor-vijenac međunarodnoga kazališnoga festivala – MESS, i Kapelan, Romanca o tri ljubavi, 1977) te u ulogama Doktora (S. Novak i Violić, Mirisi, zlato i tamjan, 1974), Ziffela (Brecht, Emigrantski razgovori, 1975), Bena Jonsona (E. Bond, Prizori o smrti i novcu, 1975), Stanka (H. Pinter, Ničija zemlja, 1976), Petera (E. Albee, Zoološka priča, 1980) i Roberta (T. Bernhard, Izgled vara, 1986), u Zagrebačkom kazalištu mladih kao Đuro Basariček (T. Bakarić, Smrt Stjepana Radića, 1989) i Supilo (Krleža i G. Paro, Zastave, 1991), u osječkom HNK kao Titus Andronicus Fabriczy-Glembay (Krleža, Gospoda Glembajevi, 1993) te na Dubrovačkim ljetnim igrama (1950, 1957, 1967–69, 1972, 1975, 1977–80), a jednim od najvećih glumačkih ostvarenja na Splitskom ljetu drži se njegova interpretacija lukavoga i ciničnoga varalice Volponea (B. Jonson, Volpone ili lisac, 1977). Posljednja velika uloga bila mu je ona nadmoćnoga i ironičnoga Sigmunda Freuda (Miro Gavran, Pacijent doktora Freuda, Hrvatsko kazalište Pečuh, 1997). Sudjelovao u izvedbama mnogobrojnih radijskih drama. Glumio je i na TV, u dramama (Seoba duša I. Hetricha, 1973; Slučaj maturanta Wagnera B. Ivande, 1976) i serijama (Klupa na Jurjevskom Z. Bajsića, 1972; Olujne tišine D. Marušića, 1997) te u nekoliko filmova (Sreća dolazi u 9 N. Tanhofera, 1961). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1989.