KRELJA, Petar

KRELJA, Petar, filmski redatelj, scenarist i kritičar (Štip, 24. VI. 1940). Nećak skladatelja Petra. Završio gimnaziju u Puli 1959. te diplomirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1965. Od 1964. do umirovljenja 2005. urednik na Radio-Zagrebu (Hrvatski radio); na I. programu uređivao emisije o filmu (Filmski mozaik, U prvom planu film, Licem u lice, Govorimo o filmu). Kritike i eseje bogate zapažanjima, napose u analizama narativnih i stilskih postupaka, najviše o redateljima klasičnoga američkoga filma, o francuskom filmu te hrvatskom igranom i dokumentarnom filmu objavljivao je na radiju i u izdanjima Studentski list (1960), Film danas (Beograd 1962), Filmska kultura (1962, 1964, 1966–67, 1969–75, 1990), Polet (1962, 1964–65, 1967–68), Razlog (1962), Telegram (1965–69, 1971–73), Encyclopaedia moderna (1967), Forum (1968), Vjesnik (1968, 1970–72, 1992, 1995), Kolo (1969, 2006), 15 dana (1969, 1971, 1980, 2006), Kamov (1971), Prolog (1971), Revija (1972), Republika (1973, 1977, 2004), Film (1975–76, 1978), Pitanja (1976), Fokus (1977), Mogućnosti (1977), Zbornik radova Ljetne filmske škole Filmoteke 16 (1978), Oko (1990), Kinoteka (1992–93), Nedjeljna Dalmacija (1994), Hollywood (1995–2006), Hrvatski filmski ljetopis (1995–2012), Dubrovnik (1996), Vijenac (1996, 2001, 2003–06), Zapis (2001, 2005–08) i 3-2-1, kreni! (Zagreb 2006). Dio je tih tekstova skupio u knjigama Kao na filmu. Ogledi 1965–2008 (Zagreb 2009) i Prijateljsko uvjeravanje (Zagreb 2012). Napisao pogovore u Zagrebuljama V. Vukovića (Zagreb 1996) i Blijedim sjećanjima T. Pintera (Zagreb 2010) te priredio monografiju Golik (Zagreb 1997; autor uvodnoga poglavlja). Surađivao i u Općoj enciklopediji te Filmskoj enciklopediji LZ. Predavač u Ljetnoj filmskoj školi te Školi medijske kulture (predsjednik Savjeta 2007–11). Kao redatelj debitirao je 1969. dokumentarnim filmom Ponude pod broj… o pronalaženju smještaja, partnera i poslova preko malih oglasa te od tada režirao više od 260 filmova (svima scenarist ili koscenarist). U daljnjim se dokumentarnim ostvarenjima okrenuo kritičkomu prikazu društvenih rituala kao što su službeni blagdani u Budnici (1971) i Recitalu (1972), u kojem je temu provincijske priredbe inovativno uobličio ironijsko-refleksivnim stilom, seosko praznovjerje u filmu Coprnice (1971) te modna revija u luksuznom hotelu, koju je izmjeničnom montažom kontrastirao slikama iz sirotinjskoga prenoćišta u filmu Splendid Isolation (1973); Recital i Splendid Isolation zbog kritičnosti nisu pušteni u distribuciju te su premijerno prikazani 1992 (Poslije štrajka, 1988, također je bio zabranjen te prikazan 2012, a Ljetna filmska škola, 1975, i Deložacija, 1982, uništeni). Dok u Njegovateljici (1976), o odnosu patronažne sestre i njezinih pacijenata, i Vremenu igre (1977) intimistička tematika potiskuje socijalnu, u filmovima o djeci iz razorenih obitelji Povratak (1975), s majstorskom kombinacijom dojmljivih totala i krupnih planova protagonističina lica, i Prihvatna stanica (1977, Zlatna medalja za režiju na Festivalu jugoslavenskoga dokumentarnoga i kratkometražnoga filma u Beogradu 1978), također sa sugestivnom uporabom krupnoga plana, balansira obje tematike. Ravnoteža intimističkoga i socijalnoga odlikuje i djela usredotočena na prikaz radne i obiteljske svakidašnjice radnika i njihovih obitelji, s diskretnom idejom o otuđujućim posljedicama industrijskoga društva, ali i poetskim detaljima (Radni tjedan, 1978; Treća smjena, 1981; 32 nadnice, 1987), kao i periodične povratke prikazu djece iz razorenih obitelji (Papirnati rat za Morenu, 1987; Ničiji, 2001). U pol. 1980-ih započeo je niz filmova o kreativnim ili osebujnim ženama, mahom u formi ispovijedi: Na primjeru mog života (1984), Mariška band (1986, Srebrni golub za režiju na Međunarodnom festivalu dokumentarnoga i animiranoga filma u Leipzigu), Kovačica (1990, Srebrni golub u Leipzigu 1991), Ljubičin dar (1991), Moja susjeda Tanja (2006, nagrada za režiju na Danima hrvatskoga filma, DHF, 2007). Zaseban ciklus čine pak filmovi o nadarenoj djeci koja unatoč nepovoljnim društvenim prilikama postižu uspjehe: Viktorov let (1989), Ana i njezina braća (1992, Zlatna uljanica na DHF 1993), Evina klasa (1995, nagrada za režiju na DHF 1996), Ana i Josip u carskom gradu (1995), Moj brat Ante (1998, Zlatna uljanica i nagrada za autorstvo na DHF), Anina američka adresa (2005); među njima okvir je onima iz prve pol. 1990-ih Domovinski rat, na koji je K. reagirao i nizom filmova o izbjeglicama i prognanicima te zarobljenim hrvatskim vojnicima, sagledavajući rat ponajprije kroz prizmu individualnih stradanja: Na sporednom kolosijeku (1992, Nagrada »Vladimir Nazor« 1993, nagrada Oktavijan 1993, I. nagrada na TV festivalu zemalja srednje Europe u Mađarskoj 1993), Zoran Šipoš i njegova Jasna (1992), koji je vrhunac te skupine, Kukuruzni put, Suzanin osmijeh i Treći Božić (1993, nagrađeni Nagradom grada Zagreba 1994; Suzanin osmijeh i I. nagradom na TV festivalu zemalja srednje Europe u Mađarskoj 1994), Američki san (1997, nagrada za autorstvo na DHF). Režirao je također više filmova o umjetnicima (Tinov povratak u Vrgorac, 1995; Fantastične životinje Milka Kelemena, 1998; Spaljeno sunce, 2001), a istaknuto mjesto u opusu pripada ciklusu na hvarske teme (Stari Grad moje mladosti, 1997; Stari Grad njihove mladosti, 2000; Maratonac, 2004). Prvi mu je igrani film Godišnja doba (1979), omnibus od triju priča o štićenicama doma za nezbrinutu djecu, izravno nadahnut ranim dokumentarnim djelima. Srodnost dokumentarističkomu prosedeu dugoga kadra uza slikovit prikaz okoline odlikuje mozaičnu komediju u ambijentu zagrebačke stambene zgrade Vlakom prema jugu (1981), dok se temi mladih iz razorenih obitelji i domova vratio u filmu Stela (1990, nagrada »Jelen« na Festivalu igranoga filma u Puli). Ispod crte (2003, nagrada Zlatna vrata Pule) melodrama je o obiteljskim traumama; rad na njoj opisao je u knjizi Ispod crte (Zagreb 2005). Bio je koscenarist filma Slučajni život A. Peterlića (1969). Dobio i nagrade »Ivan Šibl« 2001, »Mario Rotar« 2005. te »Vladimir Vuković« 2005 (godišnja) i 2009 (za životno djelo).