KRISTIJANOVIĆ, Ignjat (Ignac), vjerski pisac, slovničar i prevoditelj (Zagreb, 31. VII. 1796 — Zagreb, 16. V. 1884). Zabilježen je i kao Kristian, Kriztian, Kristijan, Kriztianovich, imenom Ignacije, Ignaczie, Ignat, Ignatius. Nećak T. Mikloušića, koji je znatno utjecao na njega. U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1812. i filozofsko-teološki studij 1818. te 1819. bio zaređen za svećenika. Kao kapelan službovao u Radoboju, Krapini i Zagorskim Selima do 1823, potom u Zagrebu, gdje je 1831–34. sjemenišni duhovnik. Od 1834. župnik u Kapeli kraj Bjelovara; kanonik Zagrebačkoga kaptola od 1851. i kanonik lektor od 1863, čazmanski arhiđakon 1858, naslovni omiški biskup 1870. Obnašao visoke dužnosti, među ostalima vrhovnoga školskoga nadzornika 1853–55, cenzora, dekana, predsjednika Ženidbenoga suda. U književnosti zagrebačkoga kajkavskoga kruga predstavio se kao pisac, prevoditelj i izdavač nabožnih i svjetovnih djela, kojima je nastojao djelovati prosvjetiteljski te kajkavštinu zadržati kao književni jezik. Izdavao je i uređivao 1834–50. Daniczu zagrebechku, koja je opsegom i kvalitetom nadmašivala druge onodobne kalendare. U njoj je objavljivao kalendarske podatke, godišnje vremenske prognoze, rodoslovlja vladarskih obitelji, gospodarske pouke, savjete za liječenje ljudi i životinja ili primjere kajkavske svjetovne književnosti, pa i vlastite pjesme, te prijevode dijelova Biblije. Do 1848. preveo je cijeli Novi zavjet i velik dio Staroga zavjeta, od čega su samostalno u Zagrebu tiskani Knyiga Tobiasha (1845), Knyiga Judithe (1846), Knjiga Ruthe i Jonaša proroka (1848). Nabožna su mu djela uglavnom prijevodi, pomnjivo birani s obzirom na cilj evangelizacije, ili kompilacije s različitim udjelima samostalnih prinosa. S njemačkoga jezika preveo je skraćeno izdanje latinskoga djela A. A. de Sarase Nachin vu vszeh sivlenya dogodyajih vszigdar zadovolynomu biti (Varaždin 1826), kojim je u hrvatsku prijevodnu književnost uveo problematiku teodiceje. Prema latinskim i njemačkim izvorima sastavljena te desetak godina dotjerivana zbirka nedjeljnih propovijedi Blagorečja (1830) samostalno je djelo koje skladnom strukturom i funkcionalnom uporabom stilskih postupaka potvrđuje izgrađenost ne samo autorova literarnoga talenta nego i kajkavskoga jezičnoga sustava. Taj je sustav nastojao normirati i njegov razvoj sintetizirati slovnicom kajkavskoga književnoga jezika kojemu je osnovica zagrebački govor – Grammatik der kroatischen Mundart (1837) – kronološki posljednjom i u jezikoslovnom pogledu najboljom kajkavskom slovnicom. Iako je metodološki i opsegom opisane građe premašivala dijalektalne okvire, u uvjetima započete standardizacije na štokavskoj osnovici nije mogla znatnije utjecati na jezičnu politiku. Potpunim jezičnim priručnikom za strance čini ju opsežan dodatak (1840), koji sadržava kajkavsko-njemački i njemačko-kajkavski rječnik, frazeme, poštapalice, poslovice, primjere razgovora i pisama. U slovnici iznesena stajališta o prikladnosti kajkavštine da preuzme ulogu standardnoga jezika i potrebi zadržavanja »horvatskoga« imena jezika, nasuprot ilirskomu, K. brani i u člancima u Daniczi zagrebechkoj (Nekaj o horvatskem jeziku, 1848, Jošče nekaj o horvatskem jeziku, 1849). Među nabožnim su mu djelima i prijevod (nesačuvan) francuskoga katekizma Kerztchanzki navuk (Zagreb 1831), priređen prema njemačkim i latinskim prijevodima, lekcionar Chtejenya y evangeliumi (Zagreb 1842, 4 izd. do 1874, u drugo izd. uvrštene pjesme iz Hrane nebeske J. Muliha) te molitvenici Pomochnik betegujucheh y vumirajucheh (Zagreb 1832), Zlati oltar (Zagreb 1848, 1859²) i Ključ nebeski Bogu povdaneh dušah (Zagreb 1873). Stilski sugestivne, slobodne preradbe na granici autorskih djela njegovi su životopisi svetaca Žitek sveteh mladencov i děvic (Zagreb 1847), Žitek sv. Januša apoštola i njegovi tri listi (Zagreb 1847), Kratki žitek vseh sveteh apoštolov (Zagreb 1847) i opsežni Žitek sveteh mučenikov, 1–2 (Zagreb 1859–1871) te Ezopusheve baszne (Zagreb 1843; pretiskano zajedno s basnama iz Danicze zagrebechke, 1842–50, u: Ezopuševe basne pohorvačene. Varaždinske Toplice—Varaždin 2011). Basne su mu uvrštene u Kajkavski florilegij (Sveti Ivan Zelina 2007). Sačuvan je fragment njegove klasicističke, po temi i strukturi isusovačke školske drame Vladimir (1832, Arhiv HAZU). Autor je prigodnice posvećene J. Mihaloviću (Zagreb 1870). Uredio Mikloušićev Stolětni horvatski kolendar (Zagreb 1849) i u njem objavio prijevod Knjige mudrosti; pretiskao pjesme iz toga kalendara (od kojih su neke prvotno tiskane u zagrebačkom Horvatzkom kalendaru 1814–16), dopunivši ih notama, u zbirci Pěsme za horvatski puk (Zagreb 1874). Anakron u pokušajima zaustavljanja standardizacije štokavštine, dalekovidan u obrani naziva hrvatskoga jezika, protivnik jezične i pravopisne politike iliraca, s kojima ga ipak spaja namjera poticanja narodnoga preporoda, najveće je zasluge stekao dokazavši svojim uzornim stilom da se kajkavštinom može postignuti potpun književni izraz. Bavio se i numizmatikom; katalog njegove zbirke Verzeichnis der Münzensammlung objavljen je posmrtno u Zagrebu 1884. Posvećeno mu je više prigodnica. Rukopisi mu se čuvaju u Arhivu HAZU, HDA i NSK. Potpisivao se i pseudonimima Kapelski plebanuš te Ognjan.
DJELA: Blagorechja za vsze czeloga leta nedelye, 1–2. Zagreb 1830. — Grammatik der kroatischen Mundart. Agram 1837 (hrv. prijevod Gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb 2012). — Anhang zur Grammatik der kroatischen Mundart. Agram 1840.
LIT.: (Osvrti na knj. Grammatik i Anhang): P. J. Šafařík, Časopis Českého musea (Praha), 12(1838) str. 256–257. — J. Jurančić, Južnoslovenski filolog (Beograd), 1973, XXX/1–2, str. 361–367. — D. Stolac, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 32(1998) str. 177–183. — B. Štebih, Filologija, 38–39(2002) str. 239–246. — Z. Leženić, Hum, 2009, 5, str. 181–206. — B. Štebih Golub i N. Vajs Vinja, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 36(2010) 1, str. 163–202. — B. Štebih Golub, Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, 3. Zabok 2011, 345–363. — Ista, Gramatika horvatskoga jezika. Zagreb 2012, 243–351. — P. J. Šafařík: Geschichte der südslawischen Literatur, 2. Prag 1865, 301, 333, 339, 342, 355, 365. — I. Kukuljević: Prinesci za povjest književnosti hrvatske. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1875, 12, str. 56–110. — (Nekrolozi i obljetnice): Katolički list, 35(1884) 21, str. 168; Sloboda, 7(1884) 24. V, str. 3. — J. Pasarić (J. P–ć), Vienac, 16(1884) 21, str. 337–338. — I. Tkalčić (Iv. Tklč), Pozor, 14(1884) 21. V, str. 2; 23. V, str. 2. — V. Rudolf, Hrvatska straža, 6(1934) 141, str. 4. — J. Pasarić (P-ć), Zagorski list, 2(1935) 38, str. 2. — Z. Bartolić, Hrvatski sjever, 1(1996) 4, str. 31–44. — F. Iveković (φ): Nešto o Kristijanoviću. Vienac, 23(1891) 50, str. 797–798. — P. Kulakovskij: Illirizm”. Varšava 1894, 73–77. — Đ. Šurmin: Hrvatski preporod, 1. Zagreb 1903. — V. Jagić: Istorija slavjanskoj filologii. Sanktpeterburg 1910, 417–419. — R. Strohal: Svećenici hrvatski književnici u 18. i početkom 19. vijeka ovkraj Velebita. Katolički list, 61(1910) 50, str. 395–397. — V. Dukat: Sladki naš kaj. Zagreb 1944. — (Osvrti na prijevod Ezopovih basna): M. Sironić, Zbornik Esopovih basana (pogovor). Zagreb 1951, 237. — M. Ivanjek, Hrvatsko zagorje, 1995, 1, str. 107–108. — D. Stolac, Zlatni danci, 4. Osijek 2003, 45–61. — J. Skok, Ezopuševe basne pohorvačene (pogovor). Varaždinske Toplice—Varaždin 2011, 195–205. — I. Rengjeo: Stari hrvatski numizmatičari. Numizmatika, 1953, 5, str. 72–73. — A. Barac: Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije, 1. Zagreb 1954. — O. Šojat: O stilu Ignaca Kristijanovića. Umjetnost riječi, 4(1960) 3/4, str. 39–55. — Ista: Život i rad Ignaca Kristijanovića (s bibliografijom). Rad JAZU, 1962, 324, str. 63–114. — Ista: Ignac Kristijanović i Danica zagrebečka. Kaj, 1(1968) 1, str. 11–27. — Z. Vince: O nekim pitanjima hrvatskoga književnog jezika u doba ilirizma. Forum, 13(1974) 7/8, str. 270–277. — Isti: Putovima hrvatskoga književnog jezika. Zagreb 1978. — A. Jembrih: Posljednji »Mohikanac« kajkavske književnosti. Kaj, 17(1984) 3, str. 15–19. — J. Percan: Ignac Kristijanović (1796–1884) i njegov pokušaj prevođenja Svetoga pisma. Bogoslovska smotra, 54(1984) 1, str. 88–103. — A. Jembrih: Kopitarove spekulacije o kajkavskom književnomu jeziku u pismima Ignacu Kristijanoviću. Kajkavski zbornik. Zlatar 1996, 9–25. — J. Kolarić: Molitvenici u drugoj polovici 19. stoljeća između kajkavskog i štokavskog. Kajkavski molitvenici Ignaca Kristijanovića. Tkalčić, 2(1998) str. 145–164. — A. Jembrih: Ignac Kristijanović i njegovo mjesto u kajkavskom književno-jezičnom krugu 19. stoljeća. Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin, 2001, 12/13, str. 227–243. — I. Zvonar: Kajkavska svjetovna poezija od prvih tragova do Ignaca Kristijanovića. Ibid., str. 245–259. — D. Zečević: Pučke književne biografije svetaca Ignaca Kristijanovića. Ibid., str. 261–273. — N. Batušić: Vladimir – dramski fragment Ignaca Kristijanovića. Ibid., 2004, 14/15, str. 187–193. — M. Korade: Značenje Kristijanovićevih duhovno-propovjedničkih djela. Ibid., str. 179–185. — Ž. Vegh: Zlati oltar Ignaca Kristijanovića iz 1859. godine. Hrvatsko zagorje, 15(2009) 3/4, str. 153–172. — M. Borić: Prosvjetiteljski rad Ignaca Kristijanovića. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, 3. Zabok 2011, 329–344. — J. Kolarić: Stjepan Foký i Ignac Kristijanović kao zadnji korifeji kajkavskog hrvatskog jezika. U: S. Foký, Prodečtva na vse svetke celoga leta. Prelog—Varaždinske Toplice 2011, 412–418.
Alojz Jembrih i Barbara Štebih Golub (2013)
