KRIZMAN, Hinko

KRIZMAN, Hinko (Henrik), političar (Karlovac, 5. VII. 1881 — Zagreb, 29. I. 1958). Gimnaziju završio u Karlovcu 1900. te temeljem rigoroza doktorirao na Pravoslovnom i državoslovnom fakultetu u Zagrebu 1906. Vodio odvjetničku pisarnicu u Varaždinu 1909–21. U tzv. Naprednoj omladini od njezinih početaka, potom i u Hrvatskoj naprednoj stranci, promicao je liberalno-demokratske ideje. Kao predsjednik varaždinske organizacije Hrvatske ujedinjene samostalne stranke od 1911. te vlasnik i odgovorni urednik njezina glasila Naše pravice 1912–14, podupirao Hrvatsko-srpsku koaliciju. Na poč. 1918. u skupini je oko lista Glas Slovenaca, Hrvata i Srba, u srpnju u Varaždinu pokreće novine Volja naroda (vlasnik, izdavač i odgovorni urednik do 1919), u listopadu kao zamjenik S. Budisavljevića ulazi u Središnji odbor NV SHS, kojega je od studenoga povjerenik u Varaždinu. U Privremenom narodnom predstavništvu 1919–20. Od 1919. član Demokratske stranke, na njezinim listama biran na skupštinskim izborima 1920. i 1923, nakon raskola 1924. priklonio se Samostalnoj demokratskoj stranci (SDS) te je kao njezin zastupnik biran u Narodnu skupštinu 1925. i 1927. Po osnivanju Odjela za agrarnu reformu u Ministarstvu za socijalnu politiku 1919. imenovan povjerenikom za Hrvatsku i Slavoniju. Bio ministar agrarne reforme 1920–21. i 1924–25, šumâ i rudâ 1921. te industrije i trgovine 1924. Promicao je interese maloposjednika. Istupao protiv republikanstva S. Radića, kao ministar supotpisao primjenu Obznane na HRSS 1925, ali kao član vodstva SDS podupro koaliranje s HSS 1927. Varaždinski načelnik 1928–29; odstupio zbog protivljenja šestosiječanjskoj diktaturi. Supotpisao Zagrebačke punktacije 1932, bio potom pod policijskom paskom, 1933. izoliran u Varaždinu. Razilazeći se s političarima koji su težili većoj hrvatskoj samostalnosti, zastupao održivost (demokratiziranoga) jugoslavenskoga okvira te poticao solidarnost s prečanskim Srbima i oporbom u Srbiji. Nakon smrti S. Pribićevića 1936. među zagovornicima je povezivanja sviju oporbenih stranaka. Za sporazuma Cvetković–Maček 1939. jedini se u SDS suprotstavio ulasku u novu vladu, zauzimajući se za suradnju ne samo s radikalima nego i s Udruženom opozicijom. Potkraj svibnja 1941. interniran u Lepoglavi, potom do kraja II. svjetskoga rata u Grazu. U svibnju 1945. imenovan članom AVNOJ-a, potom bio zastupnik u Ustavotvornoj te u Narodnoj skupštini. S dijelom istaknutih članova SDS podupro ulazak u Jedinstvenu narodnooslobodilačku frontu. U ime kluba Narodne fronte supotpisao skupštinsku rezoluciju kojom se tražio povratak zemalja s hrvatskom i slovenskom većinom što su nakon I. svjetskoga rata pripale Italiji. Postavljen 1946. za ministra socijalne politike u vladi NRH pa ministra predsjednika Savjeta za narodno zdravlje i socijalnu politiku te za ministra pravosuđa 1951. Biran u Ustavotvorni 1946. te Sabor NRH 1950. i 1953. Razmatranjima o politici i gospodarstvu te kazališnim i književnim osvrtima i prikazima surađivao, među ostalim, u periodicima Nova nada (1898–99), Svjetlo (1900), Demokratija (Beograd 1919–21), Volja naroda (1919–21), Glas težaka (1920), Reč (Beograd 1924, 1926), Narodno kolo (1928–29, 1933–41; i istoimeni kalendar 1929–30, 1933–35, 1938–40), Jugoslavenska narodna privreda (1933), Varaždinske novosti (1934–41), Vojvođanin (Pančevo 1935–38), Nova riječ (1937, 1939), Slovenska beseda (Ljubljana 1938), Riječ savjesti i razbora (1940–41), Varaždinske vijesti (1945), Prosvjeta (1949–50) i u Spomenici Ljubomira Davidovića (Beograd s. a.). Neki su mu javni nastupi objavljeni kao knjižice (Govori dr. Hinka Krizmana. Zagreb 1925; Agrarni otkup. Zagreb 1926; Trgovina, obrt i industrija. Varaždin 1926; Naše selo i njegovi socijalni problemi. Zagreb 1938). Potkraj 1950-ih bio predsjednik hrvatskoga te potpredsjednik pravničkoga društva FNRJ. U literaturi se spominje i kao slobodni zidar. Njegova ostavština čuva se u HDA i Arhivu Jugoslavije u Beogradu. Portret mu je načinio brat Tomislav 1920 (Grafička zbirka NSK).