KRIZMANIĆ, Anka

KRIZMANIĆ, Anka (Krizmanić-Paulić), slikarica i grafičarka (Omilje kraj Svetoga Ivana Zeline, 10. III. 1896 — Zagreb, 2. XI. 1987). U Zagrebu od 1907. polazila Višu djevojačku školu, 1910–13. privatnu slikarsku T. Krizmana. U Dresdenu završila Umjetničko-obrtnu školu 1917 (srebrna medalja za grafiku); usavršivala se u Parizu 1929–30. Djelovala je u Zagrebu kao slobodna umjetnica, osim 1931–39. i 1946–51. kad je bila crtačica na Medicinskom fakultetu. Umirovljena 1951. Njezin likovni opus (u katalog vlastitih djela 1908–71. upisala ih je 5719) obilježavaju realistički prikaz doživljenoga, usredotočenost na bitno, oblikovna sinteza, izražajnost i jednostavnost. Nadahnuta čovjekom, prirodom i plesom, stvarala je cikluse portreta, krajolika i veduta te figura u pokretu, isprva pretežno u grafici i crtežu, u 1920-ima najviše u pastelu, postignuvši u toj tehnici izvrsnost, potom u ulju, slikajući tonski. Nadarenost i tehničku vještinu pokazala je već u djevojačkim radovima (Kuća rođenja u Omilju, 1908, akvarel; Portret Anke Žigrović-Pretočki i Portret Cecilije bar. Gussich, 1909, pastel). U Krizmanovoj školi, gdje je razvila sposobnost crtanja prema sjećanju, nastala su djela precizna crteža i secesijske stilizacije (Restauracija hotela Faakersee, olovka, 1910; S terase Frankopan grada, 1911, bakropis, Grafička zbirka NSK, GZNSK; Vrbe uz Savu, olovka, i Djeca baruna Gušića, drvorez, 1912), antologijska djela sažeta izraza (Sestra, 1910, drvorez; Portret Marice Gušić, 1912, pastel), ulja širokih namaza, prigušena kolorita (Radničko predgrađe Nova Ves, MG) ili nemirnih linija (Jurjevska ulica), te akvareli (Jurjevska kapela, Veliki kesten u Jurjevskoj ulici), sve 1912. U dresdenskoj fazi razvila je izravniji pristup slikarstvu (Na obali, 1914, drvorez, GZNSK; Aleja Velikog vrta u Dresdenu, 1915, akvarel), a zaokupljena ljepotom »odabrala je svoj izraz ekspresije – oduhovljenu eksplikaciju doživljaja i dinamiku pokreta« (I. Reberski, 1989). U lirskim ciklusima na temu plesačica (Plesačica, 1914–16, tuš, slobodne invencije prema sjećanju na ples Ane Pavlove, Grete Wiesenthal i Gertrud Leistikow) i mapama drvoreza (Plesovi Leistikowe, 1916, GZNSK; Ples, Zagreb 1917, Gliptoteka HAZU), kojima se afirmirala kao grafičarka, profinjeno i s lakoćom dočarala je izražajnost pokreta. Prinos hrvatskomu ekspresionizmu dala je erotskim ciklusom crteža Ljubavnici (1915–23, Gliptoteka HAZU), psihološkim portretima (Pjesnik A. B. Šimić, Dragutin Paulić, Autoportret s maskom Otta Dixa – Smijeh) i dramatičnom kompozicijom Bijeg/Sodoma s obilježjima simbolizma (sve 1918, pastel). Osobite likovne rezultate postignula je u litokredi (Velike stube na Brülovu terasu, 1916; Ulica u Rabu noću, 1925; ciklusi veduta i krajolika Dubrovnik, 1921, i Plitvice, 1922–23; mapa Zagreb – prizori i pogledi iz Jurjevske ul. – 1918–37, Muzej grada Zagreba) i litografskom mapom Dubrovnik (1921, GZNSK). God. 1926–29. ciklusom pastela »euklidovske jasnoće forme velikih oblika, čvrstog plasticiteta i toplih modrozelenih ili ružičastocrvenih harmonija« (I. Reberski, 1993), na tragu magičnoga realizma (Medvednica poslije kiše, MG, Mrakužići s Plješivicom, Oštrc – Idemo u vinograd, Pogled na Sljeme, Anka Lovrenčić, poluakt s leđa, Autoportret s mužem Dragutinom Paulićem, Ljubavnici, sve 1926; Majka i sestra i Predgrađe II, 1927; Ina Schwartz-Ehrlich sa sinom, 1928; Anka Lovrenčić, 1929, MUO), dosegnula je vrhunce i »magistralno ušla u tvrd i plastičan način našeg neorealizma« (G. Gamulin). Sklona podrugljivo-humorističnomu uranjanju u karakter, bavila se i karikaturom (Jektični gospon vučitelj, 1919, tuš; Ljudi iz predgrađa, 1927, litokreda; Sergej Sergejevič Prokofjev, 1935, Irma Saulik, 1937, obje akvarel; devet glava marioneta u tehnici papier mâchéa, 1946; Dosjetka, 1949, ulje). Zapažen je njezin ciklus portretnih karikatura velikoga formata u pastelu, deformiranih oblika snažne ekspresije, izložen 1928 (Dr. Branko Gušić i Max Mandl, 1926; Autoportret s plačljivim i bijesnim licem, 1928; Dragutin Paulić s fotoaparatom). Nakon 1930. razvija slikarski stil intimističkoga kolorizma, sporadično intenzivnijih boja (Portret slikara Ludwiga Weiningera, 1936; Masline sa crvenom zemljom, 1939), tumačeći kolorističkim skladom ozračja i ljudsku intimu (Odmaranje i Zlatko Neuman, 1940; Tuškanac u jesen, 1941; Zvonimir Ljevaković, 1944; Adela Heckel u vrtu i Jesen na Mrežnici, 1946; Marija Feller-Vrbanić i U poljima Fužina, 1948; Miroslav Feller, 1953; Ramona Olvera, 1965). U mnogobrojnim autoportretima naglašene introspekcije razotkrila se kao žena i slikarica (Autoportret, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, Autoportret pred štafelajem, oba 1914, ulje; Autoportret, 1915, bakropis, GZNSK; Autoportret, 1917, litokreda; Autoportret, 1920, pastel, MSU u Zagrebu; Autoportret kod rada, 1950). Posebno su ju nadahnjivali Zagreb, Plitvice, Dubrovnik i Mljet (Matijaševac draga na Plitvicama, 1922, pastel; Polače, luka na Mljetu, 1934, akvarel, Galerija umjetnina Split; Iz gradske luke Dubrovnika, 1940; Suton na Velikom jezeru Mljeta, 1953; Magla nad Tuškancem, 1968, pastel), Medvednica i Samoborsko gorje (Oštrc – portret jednog brda, 1928, iz mape litokreda Samoborsko gorje). Za boravka u Karlovcu 1943–44, uz gradske i riječne krajolike (Karlovački most, MG, Na Korani u jesen, obje ulje), zanima se ponovo za balet (Ana Roje i Oskar Harmoš, kreda). Folklornu tematiku prikazuje od 1913 (Glava seljaka), sustavno 1945–55. u nekoliko stotina crteža, pastela i grafika, najviše iz Posavine i Vrlike, bilježeći izvorni ples, nošnju i značajke kraja (Sunjka i Posavka, 1948; Plesači linđa, 1949; Istarski balun, Posavski drmeš, Sunjske ladarice, 1950), dočaravajući kretanje i vrtnju (Vrličko kolo u pejzažu, sgraffito na lesonitu, Vrličko kolo – skok, sgraffito na papiru i pastel, obje 1950). Omiljena su joj tema i scenski prizori (Tri sestre, 1921, ugljen), napose glazbenoga Zagreba (Janigro svira, 1946, pastel; Na koncertu, 1948, MG, Koncert Dore Gušić, 1950, obje ulje). Neke njezine mape nastale su naknadnim tematskim svrstavanjem djela (Mamina mapa, Mapa familije). Radila također slike Krizmanovih inscenacija u zagrebačkom HNK (Saloma pleše, 1913), ex librise (Dr Otto Röme, 1915, bakropis, GZNSK; Johanna Ködder, 1916, tuš), modne crteže (mapa od60 listova, akvarel, tuš, pastel, Dresden, 1917; drvorezi za Praktični modni list, 1919–20) te reklamne, uglavnom kao suradnica zagrebačkoga reklamnoga zavoda »Imago« 1928–29 (His Master’s Voice, časopis Reklama, 1929; Cosmos zigaret, 1930, tuš), knjižne ilustracije (Lj. Micić, Spas duše. Zagreb 1920, naslovnica), portretne skice u litokredi (Ivan Meštrović, 1921, Zlatko Šulentić, 1923, Marija Crnobori, 1939, Branko Gavella, 1940), nacrte za neostvarenu lutkarsku predstavu Petrica Kerempuh (1919, tuš, akvarel), plakate (Izložba fotografija H. T. K. Sljeme i Ski klub Zgb., 1926, Kabinet grafike HAZU) i tapiseriju Hrvatsko selo Šestine (1925, pastel; 1952, olovka u boji), a njezinim su crtežima ilustrirani i časopisi (Hrvatska revija, 1944). Izlagala samostalno u Crikvenici (1923), Zagrebu (1925, 1927–28, 1953, 1985–87), Gospiću i Splitu (1940. sa Sofijom Omčikus), Dubrovniku (1940, 1954), Opatiji (1951), Čakovcu i Osijeku (1985), Rijeci (1986), skupno na izložbama: Društvo »Medulić« (Zagreb 1910, 1962), Krizmanova škola (Zagreb 1911–12), Jugoslavenska umjetnička izložba (Beograd 1912, 1922), Proljetni salon (Zagreb 1916–17, 1920–24, 1927–28; Osijek 1917, 1920, 1925; Beograd 1922; Novi Sad 1924; Subotica, Sombor 1925), Jugoslavenski umjetnici (Pariz 1919), Međunarodna izložba moderne umjetnosti (Ženeva 1920), Kulturno-historijska izložba grada Zagreba (Zagreb 1925), Međunarodna izložba dekorativnih umjetnosti (Pariz 1925), Jugoslavenska grafika (Zürich, Sankt Gallen 1926, Lavov 1927), Društvo »Djelo« (Zagreb 1927), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Godišnja izložba hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940), Hrvatska umjetnost (Beč, Berlin, 1943), Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1944), ULUH (od 1946), Likum (od 1950), Međunarodni umjetnički klub žena (London 1952), 100 listova jugoslavenske moderne grafike (više europskih i južnoameričkih gradova 1953–55), Ples u umjetnosti (Arbon 1956), Plakat u Hrvatskoj do 1941 (Zagreb 1974), Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1977), Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici (Zagreb 1977), Jugoslavenska grafika 1900–1950 (Beograd 1977), Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (Zagreb 1980), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981), Lik figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986). Posmrtno su joj priređene izložbe u Velikoj Gorici (1991), Samoboru (1993, 1997), Zagrebu (1995–96, 2000), Karlovcu (1997) i Rijeci (2002) te djela izlagana na skupnim izložbama u Zagrebu (Donacija Josipa Kovačića, Svjetla i boje Dubrovnika, 1988; Odjeci simbolizma, Realizmi dvadesetih godina i hrvatsko slikarstvo, Zagreb, kak imam te rad, Zagreb očima grafičara, 1994; Krajolik u ranoj hrvatskoj grafici, Portret u ranoj hrvatskoj grafici, 1997; Stoljeće hrvatskog plakata, 2001; Automodeli hrvatskih slikarica, 2005; Proljetni salon 1916–28, 2007; Intimizam u hrvatskom slikarstvu, 2009; Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja, 2010, Art déco, 2011), Milanu (Pejzaž u modernom hrvatskom slikarstvu 1890–1990, 1991) i Rijeci (Hrvatska moderna, 1992). O njoj je 1996. snimljen TV film (scenarij I. Reberski, redatelj M. Arhanić). Najveći dio njezina opusa, dokumentacija o životu i radu te fotokopija rukopisnoga kataloga djela nalazi se u zbirci i donaciji J. Kovačića.