KRMPOTIĆ, Joso

KRMPOTIĆ, Joso (Kermpotich, Josip), pjesnik (Barlete kraj Gospića, između 1750. i 1755 — Beč?, nakon 1797). Nakon završene teologije u Senju bio kapelan u krajiškim postrojbama i 1783. u Temišvaru. Sudjelovao je u neuspjeloj diplomatskoj misiji F. Vukasovića koja je u Crnoj Gori ispitivala mogućnosti vojno-političkoga povezivanja s Habsburškom Monarhijom 1787–88. God. 1788. postao dvorskim kapelanom u Beču; zbog bolesti umirovljen 1797, nakon čega o njem nema vijesti. Autor je prigodnih epskih spjevova i pjesama na hrvatskoj ikavsko-jekavskoj štokavštini, nadahnutih suvremenim i povijesnim zbivanjima. U trodijelnoj pohvalnici Joso Malenica (1783), posvećenoj Mariji Tereziji i Josipu II, u deseteračkim distisima u kačićevskoj maniri opisuje gozbu temišvarskoga vlastelina na kojoj se slavi dodjela plemićkoga naslova. U osmercima ispjevanoj Radosti Slavonije (1787), posvećenoj A. Jankoviću Daruvarskomu, uz usmenoknjiževnu se frazeologiju pojavljuju vile, antička božanstva te personificirana domovina kao konvencionalni rekviziti klasicističke panegiričke epike. Najzanimljivijim i najvrjednijim njegovim djelom kritika drži povijesni spjev Katarine II i Jose II put u Krim (1788), s temom austrijsko-rusko-turskoga rata, kojemu su u prvom izdanju dodani opširni prozni komentari na latinskom jeziku, s kronološki navedenim povijesnim činjenicama u pozadini epskih zbivanja, te pismo J. Stulliju, s vrijednim biografskim podatcima. Temeljeći epsko izvješće na povijesnom događaju, u njem emfatično opisuje susret ruske carice Katarine II. i rimsko-njemačkoga cara Josipa II. u svibnju 1787. kao spasonosno ujedinjenje kršćanskih vladara u borbi protiv Turskoga Carstva. Premda povijesnu podlogu proširuje hiperboličnim prikazom fiktivne bitke na Crnome moru i premoćne pobjede kršćanske vojske, konstruiranoj epskoj priči nedostaje pravi zaplet. Baštineći ponajprije retoričke postupke folklorne epike te Kačićeva Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga, kompozicijskim, naracijskim i metričkim odlikama te mnogobrojnim parafrazama iz Osmana spjev potvrđuje i znatan utjecaj I. Gundulića. Ratničko-povijesnom tematikom zaokupljen je i u kraćim epskim oblicima. U dvodijelnoj deseteračkoj i osmeračkoj Pjesmi Cernogorcem (1788) veliča crnogorsku prošlost i junaštvo u borbi s Turcima, prikazujući Vukasovića kao mitskoga vođu i osloboditelja crnogorskoga naroda, a u dokumentarnoj deseteračkoj Pjesmi vojevodam austrijanskim i rosijanskim (1789), s opisom sukoba austrijsko-ruske i turske vojske 1788, promiče slavensko ujedinjenje pod Habsburgovcima. U posljednjoj se nasljedovanjem hipertrofirane barokne figuralnosti, preuzimanjem kompozicijsko-leksičkih obilježja usmenoga pjesništva, suprotstavljanjem mitološkoga, islamskoga i kršćanskoga svijeta u kačićevskoj i gundulićevskoj maniri te stilizacijom klasicističkih konvencija austrijskoga prigodničarskoga pjesništva najizravnije očituje njegov eklekticizam. Starija književna historiografija ističe ga kao najizrazitijega zagovornika jozefinske politike i panslavizma u hrvatskoj književnosti druge pol. XVIII. st., a novija ga drži glavnim predstavnikom ratničko-političke epike u slavonskoj književnosti (Z. Kravar). Autor je i triju pohvalnica J. Keresturiju i njegovoj supruzi. — Na poziv Josipa II, s A. Mandićem, M. Lanosovićem i Stullijem sudjelovao je 1783–85. u radu povjerenstva za doradbu latiničnoga slovopisa (pravopisa) u hrvatskim zemljama – zauzimajući se za slavonsku inačicu nasuprot dubrovačko-dalmatinskoj, zahtijevao je da Stulli preuredi svoj ilirsko-talijansko-latinski rječnik prema slavonskom slovopisnom predlošku – u radu kojega se naziru integracijski postupci u gradnji standardnoga jezika, kojima će konačni biljeg dati reforma Lj. Gaja u XIX. st.