KRNIC, Ivan

KRNIC, Ivan (Kernic), prozaik i književni kritičar (Kostajnica, 7. IV. 1878 — Delnice, 15. XI. 1937). Brat pjevačice Blaženke Kernic. U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1896. i studij prava doktoratom 1901. Bio je kotarski sudac u Vinkovcima, Zagrebu i Delnicama, pravaški zastupnik u Hrvatskom saboru 1918, ministar za agrarnu reformu u vladi S. Protića 1919. te do kraja života odvjetnik u Delnicama. U književnosti se javio novelom Kobna oklada (Dom i sviet, 1893). U pripovjednim zbirkama (Ljubavna priča, 1901; Ljudi obični i neobični, 1905; Nuzgredni život, 1909; Jedrina, 1916) i zbirci izabranih pripovijesti Od proljeća do jeseni (1925), opisujući svagdašnjicu gradskih i seoskih junaka zaokupljenih intimnim i staleškim brigama, egzistencijalno ugroženih pjesnika (Žive želje, Mali pjesnik), činovnikâ karijeristâ (Zlatni krst za zasluge), neprilagođenih sanjara (Tamničar i vrabac), tragikomičnih žrtava birokracije (Tronoga žena) i sirotinje (Rakilja, Bojdžija Radule), nasljeduje neorealističke stilske postupke s otklonom prema naturalizmu i verizmu. Iako zagovara iskrenost i maštovitost u pisanju, čestim feljtonističkim elementima destruira fabulu i uvjerljivost likova, ostavši perifernim pripovjedačem moderne. Uspjeliji je u humorističnom slikanju života običnih ljudi te u bajkovitim pripovijestima za djecu, u kojima promiče odgojne i etičke vrijednosti (Jezero na briegu, 1943). U knjizi Janko i Bianka. Poetična ićindijuša (1907) objavio je stihovanu novelu s temom iz kazališnoga života i šaljive balade s dramskim fragmentima te desetak pjesama. Dijelom objavljeni roman Okajanje (Književne novosti, 1914, 1–13, 15–16, 18–21, 24) ostao je nedovršen. U zagrebačkom HNK izvedene su mu maskerata Kako to nekoć bijaše (1902), »sentimentalna lakrdija« Rozalinda (1904) i socijalna komedija Jubilej u Jedrini (1906), komedija Izprika objavljena je u Narodnim novinama (1906, 87), a nekoliko dramskih tekstova (Mecenat, Vitez Andrija, Vrabac i lastavica, Zlatna muka, Kad se kosa namjeri na brus) ostalo je u rukopisu. Više se istaknuo kao književni kritičar i publicist, objavljujući, među ostalima, u periodicima Domovina (1895–96), Nada (1895–96, 1898–1903), Bršljan (1897), Lovor (1897), Prosvjeta (1897, 1899), Vienac (1897–98, 1900–01, 1903, 1923), Hrvatska domovina (1898–99), Mladost (1898), Narodna misao (1898), Pobratim (1898–99), Preporod (1898), Narodne novine (1899–1911, 1917, 1934), Svjetlo (1899–1900), Život (1900–01), Domaće ognjište (1901–06), Savremenik (1906–07, 1913, 1916–18, 1926), Hrvat (1907, 1919–21, 1924–28), Hrvatska smotra (1907–09), Narodna obrana (1908, 1910), Strossmayer koledar (1909, 1912), Die Drau (1910–12), Književne novosti (1914), Hrvatska njiva (1917–18), Obzor (1917), Hrvatski list (1926–28), Hrvatska revija (1930, 1932), Danica (1934) i Književni horizonti (1934–36). Iako suvremenik hrvatskih modernista, nije sudjelovao u njihovim prijeporima. Držeći da se kritika kompromitira svođenjem na službenu, nadgrobnu i strančarsku, zauzimao se za tzv. aristokratsku, estetsku kritiku (Narodna misao, 1898, 23); upozorivši na zatiranje individualnosti, klikaštvo i promašenost literarnih sukoba, protivio se agresivnoj kritici što ometa miran književni razvoj (iako je i sam napadao neistomišljenike, npr. M. Dežmana). Zauzimajući se za odgojno-obrazovnu funkciju kritike, isticao je potrebu poznavanja piščeva života. Iznimno plodan i tematski raznovrstan, prakticirao je kritiku dojmova i doživljaja prije impresionističke kritike A. G. Matoša, a više instinktivne nego analitičke procjene onodobnih književnih pojava bile su mu ili dobro pogođene ili neodržive (M. Šicel). Uočivši književnu vrijednost drame Truli dom S. Tucića, pjesništva S. S. Kranjčevića i Matoša te romana U registraturi A. Kovačića, postignuo je svoj kritičarski vrhunac. Individualnim se pristupom uklopio u proklamirane standarde hrvatske moderne te je uz Matoša, M. Marjanovića i M. Nehajeva znatno pridonio razvoju hrvatske književne kritike u cjelini. Pisao je i o znanstvenim postignućima (Haeckelizam i darwinizam. Svjetlo, 1900, 26–30, i p. o.), političkim i ekonomskim uzrocima I. svjetskoga rata (Svjetski cirkus, pseud. V. Gorski, S. l. 1917) te političarima (A. Starčević, A. Trumbić, S. Radić, S. Pribićević). Supotpisao je izjavu književnika koji su otkazali suradnju s MH (1906), uoči I. svjetskoga rata pisao i ekavicom. Zastupljen u Književnoj kritici o Ksaveru Šandoru Đalskom (Zagreb 1997) te antologijama Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma (Zagreb 2002) i Tijelo tvoje duše (Zagreb 2004). Prevodio je s francuskoga (H. Bordeaux, J. Kessel, A. Daudet) i engleskoga jezika (R. Kipling), bio prevođen na engleski, češki i slovački. Potpisivao se pseudonimima V. Gorski, Mihael Gorski, Rade Radojčić, Radivoj, inicijalima te šifrom K-c. Ostavština mu se čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, korespondencija u NSK u Zagrebu.