KRŠAVA

KRŠAVA (Krešava, Kršavić, Krisalić), plemićka obitelj (XIV–XVI. st.). Pripadnici srednje imućnoga sloja zadarskoga plemstva, u vrelima zabilježeni de Cressaua, Crissaua, Cressavis, Chrissauis, Crissauis, Cresiauis, Cressana, Cresana i Crisana. Nema potvrde uvriježenu mišljenju – nastalu na osnovi krivo interpretiranih popisa zadarskoga plemstva iz rake sv. Šimuna – da se u Zadru spominju od kraja XIII. st. Potječu od Marina iz Trogira (u. prije 1330), možda sina Črne Hvalotina, prema kojem su se prvi pripadnici obitelji nastanjeni u Zadru nazivali de Marino. Sin mu Krševan, zvan Krešava (Grisogonus, Cressius; u. prije 1347), možda rođen u Zadru, trgovao je žitom s Jakovom Fanfonjom 1330. i svjedočio kupoprodaji vinograda u Petrčanima 1338. Imao je sinove Nikolu (spominje se do 1391) i Marina (u. prije 1381), osnivače dviju obiteljskih grana, te kćer Mariju (redovnica samostana sv. Marije u Zadru od 1349). Prema očevu nadimku nosili su prezime Kršava. Kao jedan od izvršitelja očeve oporuke, Marin je u siječnju 1347. pokušao izbjegnuti zapljenu udjela u brodu »Sveti Nikola« što su ga zarobili Šibenčani. Svjedočio je zakupu vinograda na Ugljanu i bio zastupnik u svezi s isplatom nekoga duga 1349, s bratom je dao u zakup vinograde na lokalitetu Sikovo 1350, a 1354. u više je navrata (jednom s majkom i bratom) zabilježen pri posudbi novca i povratu dugova. Obvezu služenja na galiji prenio je 1355. na drugoga. Izvršitelj je oporuka zadarskih građana i pravni zastupnik u drugim poslovima 1355–56. te svjedok pravnoga čina 1367. S Katarinom Zloradi imao je sinove Nikolu i Ivana (spominje se do 1426). Uz majčino dopuštenje i s istoimenim stricem Nikola je dao u zakup zemlju za nasad vinograda u Sikovu 1381. te kao tribun podnio izvješće o izvršenju neke presude 1382 (u toj je službi zabilježen i 1403). U braku s Pazinom – vjerojatno iz splitske obitelji »de Cuchulis«, o čem se zaključuje na osnovi srodstva s izvršiteljem oporuke 1454 – imao je sinove Marina (u. prije 1468), Ivana (u. prije 1454) i Dujma. Marin je 1414, nakon uspostave mletačke vlasti u Dalmaciji, protjeran u Mletke. Bio je zadarski egzaminator 1448, 1458, 1460. i 1463. te prokurator samostana sv. Frane 1454. Te je godine glavni oporučni majčin nasljednik, a svoju je oporuku dao sastaviti na Rabu 1463. Često se spominje kao izvršitelj oporuka Zadrana (Nassiji, Grisogoni), koji su ga nadarili izdašnim legatima. Posjedovao je djelo Euzebija Cezarejskoga De temporibus, a Juraj Benja oporučno mu je 1437. ostavio vlastoručni prijepis pisama sv. Jeronima i druge rukopise. Dujam se spominje samo pri diobi s bratom Ivanom 1412. te je vjerojatno umro mlad. Ivana, zadarskoga egzaminatora (1425, 1429–31, 1433–34, 1436) i kneževa savjetnika (1437), naslijedili su kći Katarina i sin Nikola. On je u travnju 1468. sastavio oporuku, glavnom nasljednicom imenovao sestru i umro bez potomaka. Katarina, redovnica samostana sv. Nikole, oporučno je nadarena 1455, a 1482. postala je predstojnicom samostana sv. Marije. Ivanu Marinovu stric Nikola ostavio je novčani legat 1391. Ivan se spominje kao svjedok 1404. i izvršitelj oporuke 1416. U siječnju 1421. vodio je parnicu u svezi s dugom, u rujnu je zabilježen kao knez Brača, a 1426. u Zadru je oporučno nadaren. Imao je kćeri Magdalenu (udana Benja) i Klaru (udana Baduer) te sina Nikolu (zabilježen kao đakon 1429). — Osnivač druge grane, Nikola Krševanov, prvi se put spominje s bratom 1350. Zabilježen je kao svjedok 1353. i 1367. te 1380. kao kreditor. Za neisplaćeni dug za tkaninu sudskom odlukom odštećen je ždrijebom i pol zemlje u zadarskom distriktu 1381. Poslovao je sa zadarskim suknarom Mihovilom, spominje se kao vlasnik dućana 1382. i tražitelj novca za tkaninu 1390. Iz braka s Markezinom Grubonjom naslijedio ga je sin Krešo (Krševan; spominje se do 1440). On je u zadarskoj gradskoj upravi bio tribun 1387. i 1390, egzaminator 1400. i 1409. te rektor 1406. i 1408–09. Jamac je pri nekoj kupoprodaji knezova Bribirskih 1393. te izvršitelj oporuke Jelene Saladini 1398, kad je prisiljen isplatiti oporučno ostavljen novac samostanu sv. Platona. Konfiniran 1414. u Mletke, gdje ga je, prema duždevu nalogu, od 1422. izdržavao sin, humanist Petar (u. 1447). U zatočeništvu je zabilježen i 1426, kao zadarski gradski sudac 1427. te knežev savjetnik 1436. Imao je kuću u zadarskoj četvrti sv. Vida, posjede u Crnom, Cerodolu, Kamenjanima, Sikovu i Crnac-Ratu, solane u Škardi i maslinike u Gaženici. Posjedovao je knjižnu zbirku (17 sv.). U travnju 1440. oporučno je, među ostalim, ostavio novac za dovršenje srebrnoga moćnika glave sv. Leonarda (čuvala se u svetištu katedrale sv. Stošije). Glavnim nasljednicima imenovao je sinove Šimuna (spominje se do 1470) i Donata (u. prije 1473), a imao je i Nikolu (Mišul; u. prije 1440) te Markezinu (udana Ginano), Katarinu (u. prije 1440; udana Rosa) i Marinu (udana Matafar). Nikola je naveden kao svjedok 1412, a 1414. s ocem je konfiniran u Mletke. Petar je bio benediktinac, isprva u samostanu sv. Nikole na Lidu. Papa Martin V. imenovao ga je 7. V. 1420. opatom zadarskoga samostana sv. Krševana, koji je njegovim nastojanjem postao stjecištem humanista. God. 1429. spominje se kao doktor kanonskoga prava i generalni vikar zadarskoga nadbiskupa, a 1438. pribivao je koncilu u Ferrari. Oko 1430. za samostansku je knjižnicu sastavio »unum librum recollectarum«, a naslijedio je i dio očevih knjiga. Dao je obnoviti rimski slavoluk s kipom tritona na gradskim vratima, a u svibnju 1439. sklopio je s klesarima ugovor za izradbu stupova na galeriji samostanskoga klaustra. Prijeporno je pripadaju li mu sarkofag i fragment ukrašeni grbom s motivom dviju prelomljenih vrpca pronađeni u crkvi sv. Krševana, koji se mogu datirati u doba njegova opatovanja. Šimun je svjedočio sastavljanju neke oporuke 1431, s bratom Donatom bio je posjednik u Kamenjanima i patron tamošnje crkve sv. Luke, prokurator u sudskom sporu pred zadarskim knezom 1439. te gradski vijećnik 1442. Više je puta egzaminator (1441–43, 1445–47, 1453, 1456, 1459), a 1458. knežev savjetnik. God. 1447–48. u zakupu je držao brodsku liniju Zadar—Preko, koju je dao u podzakup. Njemu i Donatu rođak Nikola oporučno je ostavio 60 dukata za udaju njihovih kćeri 1468. S Dobricom Ciprianis imao je Petra (spominje se do 1493), Nikolu (u. prije 1505), Jeronima (Hieronymus Chrysaus Iadertinus, Jerolim, Jerko; spominje se do 1508), Marina (u. prije 1505), Miru (spominje se 1453) i Jelenu (spominje se 1467). Petar se u vrelima navodi od 1474, a 1483. bio je zadarski egzaminator. Imao je sina Donata i kćer Mariju (udana Civalelli). Nikola se pak spominje kao glavni suprugin nasljednik 1464. Istaknutiji je među Šimunovom djecom Jeronim – u dijelu historiografije, navlastito književne, neutemeljeno ga se navodi i kao Križana Kršavu, katkad umnaža te naziva Jurjem – doktor slobodnih umijeća i medicine, rektor artista na Sveučilištu u Padovi 1492, pripadnik zadarskoga humanističkoga kruga (J. Vidulić, J. Divnić), na poziv kojega je 1493. onamo došao Paladije Fusko. Njegov je latinski epigram objavljen u djelu servita Urbana iz Bologne, zvana Averroist, Expositio Commentariorum Averrois super librum Physicorum Aristotelis (1492). Poznato je da je unajmio kuću u četvrti sv. Krševana 1487, njegovi posjedi blizu Zadra bili su dani u podzakup 1505, a kao stanovnik Riminija zabilježen je 1508. Krešin sin i Šimunov brat Donat, određen za izvršitelja u oporuci sestre Katarine 1434, bio je skupljač daće u Vrani 1446. i 1448, egzaminator 1453–54. i 1456. te knežev savjetnik 1455. Oporučno je nadaren konjem, psom i sokolom 1454, bio je član odbora za proslavu mletačke vlasti u Zadru 1457, a 1469. prodao je vinograd u Crnom. S Margaretom Grisogono imao je Ivana (spominje se 1472–81), doktora prava, vjerojatno istovjetnoga s Ivanom Križanom, naslovnikom jedne od pjesama J. Šižgorića u zbirci Elegiarum et carminum libri tres (1477), Krešu (Galeazzo) i Katarinu (udana Civalelli). Krešu je naslijedio sin Donat (→ CRISAVA), teološki pisac. Obitelji je pripadala i predstojnica zadarskoga samostana sv. Dimitrija 1475, Tomazina, koje se veza s drugima ne može utvrditi. Prošlost obitelji potkraj XV. i u XVI. st. poznata je djelomično. U popisu iz 1527. spominje se samo kuća Petrova sina Donata (s četirima članovima). Obitelj je navedena u zakladi Antuna Ciprianisa za školovanje na Sveučilištu u Padovi 1534. i u izvješću G. B. Giustinianija 1553. Karlo je 1571. jedan od zadarskih izaslanika u Mletke u povodu zadarskoga sudjelovanja u Lepantskoj bitki, a Petar sudionik donošenja gradskih odredba protiv pokazivanja pretjerane ženske raskoši 1574. Obojica su istodobno bili i kneževi savjetnici. Vjerojatno ni jedan muški pripadnik obitelji nije rođen nakon polovice 1540-ih, jer od polovice 1560-ih nitko od Kršava nije primljen u zadarsko Veliko vijeće. S kraja XVI. st., kad je obitelj vjerojatno izumrla u muškoj liniji, datira natpis na obiteljskoj grobnici u crkvi sv. Frane u Zadru. Kapetan Hanibal (spominje se 1581–99), zadarski izaslanik u Mletke 1587, te Marin, kapetan dalmatinskih pješaka u Lombardiji potkraj XVI. st., ne mogu se pouzdano povezati s drugim Kršavama, a glagoljaš Petar Mikule Kršavića, župnik u Luci Sustipanskoj na Dugom otoku 1457–60, vjerojatno im ne pripada.