KRSTULOVIĆ, Boris

KRSTULOVIĆ, Boris, arhitekt (Split, 9. II. 1932). U Zagrebu 1950. završio gimnaziju, 1956. diplomirao arhitekturu na Tehničkom fakultetu (A. Albini) te doktorirao 1987. na Arhitektonskom fakultetu tezom Specifični princip konstituiranja fleksibilnih arhitektonskih prostora. Radio u Arhitektonskom projektnom birou »Žerjavić«, od 1958. bio suradnik u Zavodu za arhitektonske kompozicije i od 1962. asistent u Zavodu za građevne konstrukcije na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu. Na Građevinskom fakultetu od 1963. asistent, 1972. habilitirao se za docenta (1977–91. radio u Građevinskom institutu), redoviti je profesor od 1988. do umirovljenja 2002. Realizirao 1954. prvonagrađeni natječajni rad, tipske zdravstvene ustanove u BiH, potom više stambenih zgrada u Zagrebu (Vukovićeva ul., kbr. 1 i kbr. 3, 1958. i 1959; Petretićev trg, kbr. 2, 1960; Remetinečka cesta, 1970; Pantovčak-Zelengaj, 1987; Sveti Duh, 1991), Crikvenici (1964), Gračacu (1965) i Varaždinu (četverokatnica s lokalima u Miljkovićevoj ul., 1985, Nagrada »Drago Galić«), stambenu dvokatnicu i Dom umirovljenika u Bosanskom Novom (1967) te upravnu zgradu vodovoda Gradole kraj Poreča (1968). Radio i kuće za odmor (Pag, Krk). Najzapaženiji mu je realizirani projekt industrijsko-poslovni kompleks Elektroslavonije u Osijeku (1971. Nagrada »Vladimir Nazor« i 1972. Nagrada Borbe), s inventivnim kupolama za osvjetljenje. Na njem je začeo razvijati ideju o konstruiranju fleksibilnih prostora pod jednim sintetiziranim arhitektonskim elementom, primjenjivim na više prostora. Istaknuo se i izvedenim projektima upravno-poslovne zgrade Elektre u Varaždinu (1977. Nagrada »Viktor Kovačić« i 1979. Nagrada Zagrebačkoga salona), Računsko-dispečersko-edukacijskoga centra u Osijeku (1979. Nagrada Borbe), upravno-poslovne zgrade u Slavonskom Brodu (1984) i upravno-poslovne zgrade Hidroelektre u Zagrebu (1986). Pretežno u betonu, njegove se građevine odlikuju snažnim i inventivnim oblikovanjem volumena, naglašenom plastičnom obradbom površina te jasno čitljivom konstrukcijom. U Zagrebu je izveo unutarnje uređenje Zavoda za fotogrametriju Geodetskoga fakulteta (1962), kemijskih laboratorija Instituta građevinarstva Hrvatske (1962), dekanata Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta (1967), prostora katedre za visokogradnje Građevinskoga fakulteta (1969), Lovačkoga muzeja (1964), restorana »Kornat« (1966), mansarde poslovnoga prostora Generalturista (Praška ul., 1971) te unutarnje uređenje i mobilijar škola u zagrebačkim naseljima Trnsko (1963), Voltino (1965) i Zapruđe (1966), a u Dubrovniku unutarnje uređenje staroga dijela hotela »Argentina« (1972). Prihvaćen mu je patent Prirodno selekcionirano osvjetljenje fleksibilnih halskih prostora, a kao novi priznati su mu proizvodi kupola sa selekcioniranim osvjetljenjem i reprezentativna fotelja za tvornicu »Tapo« u Ljubljani. Radio je na tehničkom unapređenju specifične boje opeke s tvornicom opeka u Celju i na naboranim pokrovnim limovima za tvornicu Jedinstvo u Krapini. Objavljivao u zbornicima Svjetskoga kongresa Međunarodne unije arhitekata (Madrid 1975) te sastavio skripta Završni radovi, Projektiranje zgrada i Uvod u graditeljstvo. Skupno je izlagao na Zagrebačkom salonu (1977, kad mu je MUO otkupio svjetiljku, 1979, 1985, 1988) te na izložbama Arhitektura 70-ih godina u Hrvatskoj (Zagreb 1982) i Arhitektura u Hrvatskoj 1945–85 (Zagreb 1985). Dobio nagrade za životno djelo »Viktor Kovačić« 1999. i »Vladimir Nazor« 2010.