KRUSIĆ, plemićka obitelj u Dubrovniku (XII–XVII. st.). U vrelima i literaturi spominju se i kao Croce, Crosio, Crossi, Crossio, Crossius, Cruce, Crucius, Kručić, Krušić, Kružić, a prema J. Lukareviću, prvotno su se nazivali Cruscich (Kruščić). Nepouzdane njihove početke – o čem ima dosta legendarnoga u predaji i u kroničara – moglo bi se tražiti u poznatim osobama XII. st. Obitelj je vjerojatno utemeljio Crosio, poznat kao Crosius antiquus, po kojem je i nazvana. Njegov sin Gojslav bio je knez kad je 1192. bizantski car Izak II. Angel podijelio Dubrovniku neke povlastice. Njegovi pak sinovi Miho i Crosio prisegnuli su 1190. na mir sa zahumskim knezom Miroslavom. Sin Crosija Gojslavova Teodor (u. prije 19. XII. 1247) bio je 1218. i 1229. rotni sudac, 1234. konzul i 1235. potknez. Prema I. Mahnken, poslije poznati Krusići vjerojatno bi bili njegovi potomci. U XIII. st. imali su posjede u Župi dubrovačkoj (Čelopeci, Oklade, oko Gradca), vinograd u Cavtatu i zemljište u Zatonu. Uz to su se bavili trgovanjem u Dubrovniku i drugdje (Srbija, Albanija, Apulija, Aleksandrija), kreditnim poslovima i brodarenjem, a kao vlastela obnašali su javne dužnosti. Iako su rodbinske veze i identitet pojedinaca zbog rijetka bilježenja očeva imena i istih imena potomaka teškoća, Teodorovi su sinovi sigurno Gojslav (1233–66) i Pasko (1247–53), a prema I. Mahnken i Ungara (1281), Petar (1253–76), Barbi (1253–73) te Andrija (u. prije 1280). Gojslav Teodorov javlja se između 1233. i 1261. kao rotni sudac i svjedok, 1234–35. prisegnuo je na mir sa srpskim kraljem Vladislavom I, 1243. spominje se pod slavenskim naslovom knez, zastupnik je dubrovačke općine u pravnim poslovima 1248. i 1255. te izaslanik u Veneciji 1252. Pasko je 1247–48. i 1255. rotni sudac i svjedok, a 1253. prisegnuo je s braćom na savez s bugarskim carem Mihaelom I. Asenom. U sljedećem su naraštaju Gojslavovi sinovi Ivan (spominje se 1270–95), Nikola (1270–1313), Jakov (1282–86) i Junije (1295–97), Paskovi Miho (1273–97), Vito (1278–80), Jakov (1270–1304), Crosio (1282–84) i Teodor (1283) te Andrijin Margaritus. Petrovi pak sinovi Matej, Frano i Juraj zasebna su grana obitelji, zvana Spavaldi. Ivan Gojslavov (prema I. Mahnken istovjetan s Junijem) 1284. je rotni sudac, a 1299. u službi napuljskoga dvora. Brat mu je Nikola sudac i odvjetnik 1282–83, dubrovački izaslanik u Kotoru 1285, Veneciji 1293. te 1301. kralju Stefanu Urošu II (Milutin), s kojim pregovara o miru, i ponovo 1302, također član dubrovačkih vijeća, sudac 1301–02, brine se o obrani i sigurnosti grada 1301. Junije se 1297. spominje kao sudac. Paskov je sin Miho oporučno 1295. i 1297. imovinu razdijelio nasljednicima i užoj rodbini te obdario dubrovačke dominikance i franjevce. Od članova obitelji što su se posvetili duhovnomu pozivu, najpoznatiji je biskup → IVAN, kao dominikanci se 1295. spominju Anđeo i Junije, a prema S. Razziju, do 1522. njima su pripadali Miho, Salvatore, Vicenzo i Valerijan. U prvoj četvrtini XIV. st. vodeću ulogu među Krusićima ima Margaritus, koji je primjerice pravni zastupnik Velikoga vijeća 1301. i 1319, konzul 1302, skupljač poreza 1303, nadzornik prodaje soli 1313, 1319. i 1323, uređivao 1313. prilike u Konavlima, bio sudac 1319, 1322. i 1326, zastupnik lokrumskoga samostana 1326, justicijar 1326. te izaslanik u Drač 1313, banu Mladinu II. u Bosnu 1318–20, duždu 1318. i 1325. te srpskim vladarima Stefanu Urošu II. 1319. i Stefanu Urošu III (Dečanski) 1323. Od kraja XIII. st. djeluju Gojslavovi i Paskovi unuci, Junijev sin Marin (spominje se 1284–1313) i Jakovljevi Marin (1290–1312), Nikola (1295–1348), Teodor (1308–38) i Matej (1310–44). Marin Junijev kao pravni zastupnik prvostolnice sv. Marije sklopio je 1299. ugovor s kamenarom Ciprijanom o radovima na njoj. Kako se Marin Jakovljev spominje približno u isto vrijeme i u sličnim prilikama, a i Marin Krusić bez patronimika, ne može ih se sa sigurnošću razlikovati, odn. utvrditi koji je od njih 1302–05, sam ili s drugim Krusićima (Margaritus, Nikola i Jakov 1303–04), bio član dubrovačkih vijeća. Teodor Jakovljev spominje se kao član Velikoga vijeća 1319, Maloga vijeća 1323, 1326. i 1330, otočni knez 1330 (Šipan, Koločep i Lopud), općinski sudac 1331, član Vijeća umoljenih 1332. Brat mu Nikola spominje se 1319. kao član Velikoga vijeća. Tih godina djelatni su pisar Jakov Nikolin (u. prije 18. VII. 1348, vjerojatno od kuge) i Jakov, sin Marina Jakovljeva. Jakov Nikolin od 1331. obnašao je javne službe, a kao pisar u slavenskoj kancelariji spominje se od 21. II. 1340. Posljednji je vlastelin na tom položaju. Jakov Marinov spominje se 1346–48. kao jedan od nadzornika prodaje soli. U XIV. st. Krusići ostaju bez posjeda u Zatonu, Gružu i Župi, prorjeđuju se, osobito za kuge 1348–49, pa im se smanjuje moć i mijenja društveni položaj (tako ih u 1340-ima nema u Vijeću umoljenih). Do 1363. u vrelima se ne spominju, a otada se češće javlja Marin (1363–99), vjerojatno nasljednik Jakova Marinova, koji se 1379. spominje kao zamjenik kneza i 1384–89. kao član dubrovačkih vijeća. Ostavio je sinove Jakova (1399–1434), Junija (u. 1418), Mateja (1399–1439), Stjepana, Šimuna i Miha (1399–1445). Junije je 1411. bio u dubrovačkom izaslanstvu Jeleni Balšić. Nakon što je kralj Žigmund Luksemburgovac oduzeo vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću Brač, Hvar i Korčulu i upravu nad njima povjerio 17. VI. 1413. Dubrovčanima, oni su Junija 26. lipnja i ponovo potkraj srpnja 1414. izabrali za hvarskoga kneza, a na poč. listopada 1415. za korčulanskoga. Matej Marinov imao je trgovinu u Novom Brdu i bio 1413. izabran za starješinu tamošnje dubrovačke naseobine, 1423. član je povjerenstva za diobu zemljišta u Konavlima i 1431. dubrovački izaslanik na Portu. U Srbiji su trgovačke poslove razvila i njihova braća Stjepan (u izvorima Muržić) i Miho, u Janjevu 1423–45. gotovo svake godine biran za dubrovačkoga konzula. Matej, Miho i Stjepan više su puta birani za konzule i sudce i u Prištini. Od naraštaja Marinovih unuka spominju se Jakovljevi sinovi Stjepan (1423), Marin (u. 1490) i Junije (u. 1500), Junijev sin Marin (1423–1511) te Mihovi sinovi Marin (1454–60), Andrija (u. 1467), Nikola (1444), Junije (1444) i biskup → JURAJ. Marin (vjerojatno Junijev) 1423–25. bio je jedan od opunomoćenika u Konavlima, gdje sređuje posljedice protuzakonite sadnje vinograda. Nastanjen u Prištini 1435–50, bio je 1449. dubrovački izaslanik na Portu, a 1473. jedan od zakupnika Ajaz-begove carine u Olovu i njegov izaslanik u Dubrovniku. Općenito slabeći tijekom XVI. st., obitelj se u XVII. st. ugasila.
LIT.: Obitelj. — J. Lukarević: Copioso ristretto degli annali di Rausa libri quattro. In Venetia 1605, 174. — D. Farlati i G. Coleti: Illyricum sacrum, 6. Venetiis 1800, 59, 65, 433. — G. Wenzel: Codex diplomaticus Arpadianus continuatus, 6. Pest 1867, str. 78; 11. 1873, str. 50–53, 319–321. — Š. Ljubić: Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 1. Zagreb 1868, 15, 82–83, 85, 140–141. — I. Kukuljević Sakcinski: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 2. Zagreb 1875, 18, 48, 175–176. — Annales Ragusini anonymi item Nicolai de Ragnina. Zagrabiae 1883. — Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451–1484). Zagrabiae 1893. — N. Jorga: Notes et extraits pour servir à l’histoire des croisades au XVe siècle, 2. Paris 1899. — S. Razzi: La storia di Ragusa. Ragusa 1903. — M. Grujić: Konavli pod raznim gospodarima od XII do XV veka. Spomenik SKA (Beograd), 1926, 66, str. 7, 57, 59, 73. — G. Čremošnik: Istoriski spomenici dubrovačkog arhiva, 1. Beograd 1932. — M. Medini: Starine dubrovačke. Dubrovnik 1935, 70, 80–81, 110–111, 113, 131, 134, 137, 253–254, 282–283, 306. — J. Tadić: Pisma i uputstva Dubrovačke Republike, 1. Beograd 1935. — Isti: Promet putnika u starom Dubrovniku. Dubrovnik 1939, 40. — M. J. Dinić: Odluke veća Dubrovačke Republike, 1–2. Beograd 1951–1964. — V. Foretić: Ugovor Dubrovnika sa srpskim velikim županom Stefanom Nemanjom i stara dubrovačka djedina. Rad JAZU, 1951, 283, str. 84, 105. — J. Radonić: Dubrovačka akta i povelje, 5. Beograd 1951. — I. Božić: Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku. Beograd 1952. — I. Mahnken: O dubrovačkim vlastelinskim rodovima i njihovoj političkoj ulozi u XIV veku. Istoriski glasnik (Beograd), 1955, 2, str. 83, 97–98. — G. Čremošnik: Prilog biografiji Mihe Madija. Historijski zbornik, 9(1956) 1/4, str. 120–123. — M. J. Dinić: Iz Dubrovačkog arhiva, 1. Beograd 1957, 3. 1967. — Zbornik Konstantina Jirečeka, 1. Beograd 1959; 2. 1962, str. 85, 91, 98, 111, 122, 127, 129, 147, 159, 167, 177, 225, 232–233, 235, 237, 272, 342. — I. Mahnken: Dubrovački patricijat u XIV veku. Beograd 1960. — D. Kovačević: Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni. Sarajevo 1961. — J. Lučić: O dubrovačkom patricijatu u XIV. st. Historijski zbornik, 17(1964) 1/4, str. 402, 404, 408. — Isti: Vlastela kao zemljovlasnici u okolici Dubrovnika (Astareja). Istorijski glasnik, 1966, 1, str. 66, 68, 71–73, 79–80, 82, 85. — M. Orbin: Kraljevstvo Slovena. Beograd 1968. — S. Ćirković: Komentari i izvori Mavra Orbina. U: Ibid. — D. Kovačević-Kojić: Priština u srednjem vijeku. Istorijski časopis (Beograd), 22(1975) str. 53–55, 57, 61–63. — I. Voje: Kreditna trgovina u srednjovjekovnom Dubrovniku. Sarajevo 1976. — S. M. Crijević: Bibliotheca Ragusina, 2. Zagreb 1977; 4. 1980. — D. Dinić-Knežević: Tkanine u privredi srednjovekovnog Dubrovnika. Beograd 1982. — J. Lučić: Spisi dubrovačke kancelarije, 2–4. Zagreb 1984–1993. — B. Krekić: O problemu koncentracije vlasti u Dubrovniku u XIV i XV vijeku. Zbornik radova Vizantološkog instituta (Beograd), 1986, 24/25, str. 399–400. — Z. Janeković-Römer: Rod i grad. Dubrovnik 1994, 20, 25, 61–62, 100. — Ista: Okvir slobode. Zagreb—Dubrovnik 1999. — M. Spremić: Despot Đurađ Branković i njegovo doba. Beograd—Banja Luka 1999². — V. Foretić: Studije i rasprave iz hrvatske povijesti. Split 2001. — Z. Zlatar: Huius … est omnis reipublicae potestas: sudjelovanje vlasteoskih rodova u vlasti (1440–1640). Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 40(2002) str. 151, 154, 157–158, 160. — S. Ćosić i N. Vekarić: Dubrovačka vlastela između roda i države: salamankezi i sorbonezi. Zagreb—Dubrovnik 2005, 106. — D. Kovačević-Kojić: Gradski život u Srbiji i Bosni (XIV–XV vijek). Beograd 2007. — Z. Zlatar: Udio vlastele u dubrovačkoj kreditnoj trgovini (1520–1623): kvantitativna analiza vjerovnika. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 45(2007) str. 134. — N. Vekarić: Nevidljive pukotine. Dubrovački vlasteoski klanovi. Zagreb—Dubrovnik 2009. — Jakov Nikolin. — M. Pucić: Spomenici srpski od 1395. do 1423, 2. Beograd 1862, 47. — Monumenta Ragusina, 1. Zagrabiae 1879; 5. 1897. — K. Jireček: Spomenici srpski. Spomenik SKA, 1892, 11, str. 6, 26–29, 104. — M. Rešetar: Die ragusanischen Urkunden des XIII.–XV. Jahrhunderts. Archiv für slavische Philologie (Berlin), 16(1894) str. 333, 344, 353. — K. Jireček: Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner. Ibid., 26(1904) str. 174, 201. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 11. Zagreb 1913. — Lj. Stojanović: Stare srpske povelje i pisma, I/1. Beograd—Sr. Karlovci 1929, 56–57. — G. Čremošnik: Postanak i razvoj srpske ili hrvatske kancelarije u Dubrovniku. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 1(1952) str. 79–80. — Isti: Srpska diplomatska minuskula. Slovo, 1963, 13, str. 128–129. — Junije Marinov. — Š. Ljubić: Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 7. Zagreb 1882. — J. Jelčić i L. Thallóczy: Diplomatarium relationum Reipublicae Ragusanae cum Regno Hungariae. Budapest 1887. — J. Radonić: Dubrovačka akta i povelje, I/1. Beograd 1934, 238–239, 247. — V. Foretić: Otok Korčula u srednjem vijeku do g. 1420. Zagreb 1940, 174, 192–193. — G. Novak: Hvar kroz stoljeća. Hvar 1960², 56. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 3. Zagreb 1980, 83–85, 106.
Pejo Ćošković (2013)
