KUJUNDŽIĆ, Hajrudin

KUJUNDŽIĆ, Hajrudin, slikar (Velečevo kraj Ključa, 15. XI. 1915 — Zagreb, 17. III. 1986). U Sarajevu 1935. završio tehničku školu, diplomirao na zagrebačkoj ALU 1949 (J. Miše) te bio suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića 1950–54. Po narudžbi JAZU 1952–61. kopirao freske iz crkava u Draguću, Kanfanaru, Svetvinčentu, Bermu, Barbanu, Pazinu, Humu (Gliptoteka HAZU). Nadahnut seoskim motivima zavičajne Bosne i Istre, likovnom baštinom (istarske freske, bosanski stećci) i folklornim temama, u ranoj fazi slika u ulju na način blizak M. Chagallu (Razmišljanje, Pijani jahač, Istra, Selo, sve 1957; Bivši II, Beram, obje 1958). Potom stvara vlastiti figurativni izraz, u kojem ljudskomu liku pristupa istodobno ekspresivno i simbolički. Krajnjim stiliziranjem likova, koji veličinom često određuju oblik slike, postiže monumentalnost i gotovo arhaičnu jednostavnost te nadrealistički lirizam (Tri djevojke, 1964, MG; Usud i Klečeći lik, 1965, Došljak, 1969, Bezimeni, 1975). Uz paletu smeđih, crvenih i zlatnožutih tonova, u 1960-ima ulje počinje kombinirati s pijeskom i granitnim zrnom, čime postiže veću živost fakture te ekspresivnost slike (Tjeskoba, 1964, Zubati lik, 1967, Starac, 1973, Figura I-154, 1976, Figura I-281, 1979, Slutnja, 1981). Ne napuštajući ljudsku figuru, nastavlja istraživati materijale te na poč. 1970-ih likove počinje oblikovati i u vunenoj kudjelji, stvarajući zapažene tapiserije u tamnoj monokromnoj skali (Stećak II, 1972, Triptih, 1973; Ezop, 1974, MG), a 1980-ih razbija pravilan okvir slike služeći se materijalima kao što su stiropor, PVC i poliester (Figura 33, Figura 4-PVC, Figura 5-PVC, Figura 34-PVC, Ženski lik). Samostalno izlagao u Zagrebu (1957, 1960–61, 1964–65, 1967, 1972–77, 1980, 1984–85), Crikvenici (1957, 1976), Rijeci (1957), Beogradu (1958, 1961, 1965), Sisku (1959, 1962, 1966, 1978), Milanu i Stuttgartu (1961), Sarajevu (1965), Comu (1965, 1969), Amsterdamu, Groningenu i Parizu (1967), Eindhovenu (1969), Bergenu i Offenbachu na Majni (1970), Bissingenu (1970, s T. Kujundžićem), Beču (1971), Selcu (1976–82, 1984), Mariboru i Koprivnici (1976), Osijeku, Vinkovcima i Novoj Gradiški (1978), Zadru (1979), Banjoj Luci (1981, 1983) i Rotterdamu (1985), a skupno na izložbama Likuma (od 1955) i ULUH-a (od 1957), Izložbi suvremenoga hrvatskoga kiparstva i slikarstva (Rijeka, Erlangen 1957), izložbi NOB u djelima likovnih umjetnika Jugoslavije (Beograd 1961, 1971, 1985, Zagreb 1971), Izložbi portreta (Tuzla 1967), Jesenjem salonu (Banja Luka 1968) i Zagrebačkom salonu (1971, 1973–75), izložbama Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost (Zagreb 1972), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Lik – figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981) i Likumove generacije (Zagreb 1983–84). Djela su mu izložena posmrtno u Selcu (1986. i 2001), u Galeriji »Toč«, koje je osnivač, te na izložbama U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Tapiserija u Hrvatskoj (Zagreb 1988), Racionalno i spontano (Rijeka 1994), Međunarodni trijenale tapiserije (Tournai 1993). Oblikovao u javnim prostorima dekorativne mozaike i freske (u Selcu na zgradi turističkoga ureda i u mrtvačnici), a bavio se i ilustriranjem knjiga i primijenjenom grafikom. Dobitnik je Nagrade grada Zagreba 1973. — Njegov posinak, kipar Theo (Amrein; rođ. 1943), diplomirao je na zagrebačkoj ALU 1966 (O. Postružnik). Nadahnut stećcima te potaknut umjetnošću i nazorima art bruta, u gruboj mješavini pijeska i gipsa modelira jednostavne, robusne praoblike s reljefnim aplikacijama (Mithos, Žena, Jaje, Figura, Flaša, Majka i dijete, 1971), a u poliesterskoj spužvi obojene glave, na rubu apsurda i groteske (Glava s brcima, Glava plava, Glava smeđa IV, 1972). Izlagao je samostalno u Zagrebu (1966–67, 1968. sa S. Dizdarom i S. Mihićem, 1971–74, 1977–78) i Selcu (1984).