KUKOVIĆ, Josip

KUKOVIĆ, Josip (Kukovich, Kukovics, Kukovic; Josephus, József), biskup (Zagreb, 29. XI. 1782 — Beč, 11. IV. 1861). Završio studij teologije na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu 1803 (zaređen 1804). Bio je bilježnik Biskupskoga vijeća, od 1806. župnik u Brdovcu. God. 1816. imenovan tajnikom đakovačkoga biskupa M. Raffaya. Tamošnji je kanonik od 1817, 1822. sudionik ugarske sinode u Požunu i kapitularni vikar 1831. Imenovan te godine kanonikom kustosom Zagrebačkoga kaptola, 1833. naslovnim biskupom Risana, a đakovačkim biskupom 1834; s toga naslova postao je prelat Banskoga stola i više županijskih ustanova. U studenom 1849. zbog bolesti se povukao iz službe i preselio u Beč; zauzimao se za J. J. Strossmayera kao svojega nasljednika. U Đakovu je 1845. potaknuo gradnju samostana za Milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga s konviktom za odgoj djevojaka (dovršeno za Strossmayera, koji je 1868. doveo Milosrdne sestre Sv. križa), a odobren mu je i izvedbeni plan te troškovnik za izgradnju nove katedrale. Nastojao je oko gospodarskoga razvoja, osobito vinogradarstva u Đakovačkom Pisku. Od 1840. u Hrvatskom se saboru zauzimao za katoličko zakonodavstvo u mješovitim brakovima i katolički odgoj djece, snaženje ovlasti Sabora u slavonskim županijama i uvođenje hrvatskoga jezika u javne poslove. Zapažen u preporodnim nastojanjima, u Zagrebu je među osnivačima Ilirske čitaonice 1838. i Matice ilirske 1842, u Đakovu utemeljitelj podružnice Hrvatskoga gospodarskoga društva 1845. te podupiratelj osnivanja Zbora duhovne mladeži s čitaonicom. Posvećene su mu prigodnice na latinskom i hrvatskom jeziku, tiskane u Zagrebu (J. Kundek, s. a.; P. Štoos, 1834) i Osijeku (A. Filipović Heldentalski, N. Hadžić, 1834; J. Tordinac, 1845). Posmrtni su mu ostatci 1882. položeni u kriptu đakovačke katedrale. Njemu i braći Mirku (1784–1872) i Ivanu (Janko; rođ. 1786) podijeljeno je plemstvo 1825. — Odvjetnik i službenik u upravi Zagrebačke županije od 1807, poslije u dvorskoj administraciji u Beču i od 1830-ih prisjednik Sudbenoga stola Srijemske županije, Mirko se 1850-ih sporio sa seljacima na topolovečkim imanjima oko poreznih davanja te do 1860. dobio znatne odštete. U Zagrebu je pokrenuo izgradnju stambenoga kompleksa za siromašne (omeđeno današnjim ulicama Lj. Gaja, A. Hebranga, P. Preradovića i P. Berislavića) te je oporučno nadario Zakladu bana Jelačića za nemoćne vojnike i njihove obitelji, Narodni muzej, Sveučilište, Plemićki konvikt, ubožni zavod i gospodarsku učionicu. Spisi o njegovoj ostavštini te sporovima u svezi s njom čuvaju se u fondu Kuković u HDA. Ivan je bio bilježnik u zagrebačkom magistratu od 1809, gradski kapetan i odvjetnik od 1815, prisjednik sudbenih stolova Zagrebačke županije od 1822. i Kraljevine od 1837. te Banskoga stola od 1841, zastupnik u Hrvatskom saboru 1848. i predsjednik njegovih odbora te član i 1849–50. predsjednik Banskoga vijeća. Njegov sin Mirko (1836–1879) završio je inženjerijsku akademiju u Beču 1857. Istaknuo se u ratu s Pruskom 1866; umirovljen kao potpukovnik 1876.