KUMAN, Ante

KUMAN, Ante, slikar i grafičar (Apatin, 13. III. 1902 — Zagreb, 9. VI. 1978). U Vukovaru završio gimnaziju 1921. te dobio pouku u slikarstvu od D. Renarića. Studirao arhitekturu 1921–22. na Visokoj tehničkoj školi u Beču, povijest umjetnosti 1923 (H. Wölfflin) na Sveučilištu u Münchenu, gdje je na ALU diplomirao slikarstvo 1928 (H. Groeber, J. Hess) i usavršivao grafiku u Školi za umjetnički obrt (A. Schinnerer). Studijski boravio u Italiji 1925. i Francuskoj 1926. Bio gimnazijski nastavnik u Bjelovaru od 1928. i Zagrebu od 1937. do umirovljenja 1965, s prekidom 1942–47, kad je bio izvanredni profesor metodike na ALU i od 1945. izvan službe zbog organiziranja prve izložbe hrvatskih umjetnika u NDH 1941. Blizak poetskomu realizmu, katkad s elementima impresionizma, ekspresionizma ili fovizma, slikao najviše u ulju portrete, mrtve prirode, krajolike, vedute, figuralne kompozicije, seljački žanr, sakralnu tematiku, Zagreb i okolicu (Autoportret, 1923; Autoportret, 1928; Autoportret s plavim šalom, Gradski muzej Vinkovci; Južina i Glačerica, oko 1932; Švica kraj Otočca, 1934; Skidanje s križa, oko 1936; Portret Josipa Kumana i Selo, 1937, Ribe, 1942, Portret gospođice, 1943, U atelijeru, sve MG; Gračani i Trešnjevka, 1939; Podsused, 1946; Maksimir, 1966, akvarel; Podunavski pejzaž, 1967; Maksimirsko jezero, 1969, tempera). U njegovu grafičkom opusu, pretežno bakropisnome (Podunavski pejzaž, 1921, Profesor Renarić, 1928, Autoportret, 1947; Molitva, 1927, linorez; mapa Bjelovar, 1928, Za kruhom, oko 1935, Južina, 1936, sve drvorez; Kruh naš svagdašnji, 1928, Ex libris, 1934, bakrorez; Kupačice, 1939, monotipija) i crtačkome (Vinkovački šor, 1920, olovka u boji; Krovovi Münchena, 1923, ugljen; Portret Dragutina Tadijanovića, 1937, tuš), izdvajaju se sažeti krajolici i vedute Venecije, Firence, Rima i Napulja (ciklus Iz Italije, 1925). Izradio je više od 50 stiliziranih portreta hrvatskih zaslužnika, od kojih su 33 tiskana kao razglednice (Đuro Sudeta, A. B. Šimić). Bavio se ilustracijom, posebno dječjih knjiga (J. Cvrtila, Ivanjska noć, s. a., i Seoce za gorom, 1940; Ivana Brlić-Mažuranić, Srce od licitara, 1938; sve zagrebačka izdanja). Izlagao samostalno u Osijeku (1925), Vinkovcima (1927), Bjelovaru (1928–29, 1931, 1933–34) i Zagrebu (1929, 1933) te na skupnim izložbama Jugoslavenska umjetnička izložba (Beograd, 1922, Novi Sad 1927), Međunarodna umjetnička izložba (Rijeka 1925, 1927), izložbe jugoslavenske grafike (Prag, Plzeñ 1926; Metz, Saarbrücken 1933; Košice 1938), Izložba udruženja grafičkih umjetnika (Zagreb 1929), Proljetna izložba jugoslavenskih umjetnika (Beograd 1929–30, 1936), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Godišnja izložba hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940), Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1941–44), Hrvatska umjetnost (Berlin, Beč 1943), ULUH (od 1947), Izložba slikara i kipara Slavonaca (Osijek 1965), Biennale Slavonaca (Osijek 1967). Posmrtno su mu priređene samostalne izložbe iz privatne zbirke M. Buzolića Dundića (Zagreb 1986, 1991–92, 2002; Novi Vinodolski 1986) i djela izlagana na izložbama Lik – figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), Zbirka Bauer (Zagreb 1989), Zbirka Galerije Gradskog muzeja Bjelovar (1993–94), Zagreb, kak imam te rad (Zagreb 1994), Donacija I. Lackovića Croate (Đurđevac 1997), ALU 1907–1997 (Zagreb 1997–98). O njem je snimljen TV film 1997 (scenarij i režija B. Žižić).